Kako crkva nekoga proglašava svetim?

INTERVJU

fra Josip Blažević


Mjesec studeni snažnije je obilježen našim pogledom usmjerenim prema nebeskoj Crkvi, proslavljenoj (svetima u nebu) i trpećoj (dušama u čistilištu). Često je manje prisutan govor o osobnoj zauzetosti oko svetosti, na koju nas Crkva snažno potiče nakon Drugoga vatikanskog sabora. Papa Franjo u posljednjoj Apostolskoj pobudnici “Gaudate et exultate” snažno je pozvao sve članove Crkve na svetost, ukazujući na svetost običnih ljudi, radnika, majki i očeva, starijih i bolesnih. Odluka Provincijskoga kapitula Hrvatske provincije franjevaca konventualaca da pokrene kanonski proces za o. Celestina Tomića bila nam je povod razgovora s fra Pătrașcu Damian Gheorgheom, franjevcem konventualcem, generalnim postulatorom Reda franjevaca konventualaca za kauze svetih.

***

Fra Damian Pătrașcu rođen je 1973. u Bacău (Rumunjska). Filozofsko-teološki studij pohađao je na Teološkom institutu Sant’Antonio Dottore u Padovi. Od 1998. do 2001. specijalizira patrologiju na Istitutu za patristiku Augustinianum u Rimu, stekavši licencijat iz teologije i patrističkih znanosti. Godine 2000. pohađa Školu „Studium”, u organizaciji Kongregacije za kauze svetih, stekavši diplomu postulatora za kauze svetih. Od 2001. predaje na Franjevačkom teološkom institutu u Romanu, urednik je časopisa Studii Teologice e Cultură și filosofie franciscană; ravnatelj Ekumenskog centra za međureligijski dijalog Pax et Unitas. Od 2003. godine vrši službu vice-postulatora u kauzi za kanonizaciju Službenice Božje Veronike Antal (u rujnu ove godine proglašene blaženom) i Sluge Božjega p. Antona Demetera, OFMConv. Nakon doktorata iz filozofije (2008.) na Sveučilištu Alexandru Ioan Cuza u Iasi (Rumunjska) bio je predsjednik Filozofskog fakulteta I. Duns Scotus na Franjevačkom teološkom institutu u Romanu, rektor spomenutog Instituta, objavio je više knjiga i članaka… Od rujna 2016. godine imenovan je generalnim postulatorom Reda franjevaca konventualaca.

U posvjetovnjačenom svijetu, u kojemu vladaju “svjetovni sveci” industrije zabave (supermani, spidermani, Harry Potter…), kakvo još značenje ima pojam “svetac”? Nije li u opticaju već zastarijela riječ?

Tvrdnja je na mjestu ako smo brzopleti u odgovoru na pitanje i ako na pojam svetosti gledamo površno. Živeći u postmoderni, u kojoj je sve relativizirano i uzdrmano, od vjerskih pa do moralnih i kulturalnih vrijednosti, doista se čini da “svjetovni sveci” imaju nadmoć. Ali ako zavirimo u dubinu, sveci su aktualniji nego ikada, samo što oni stoje na jednoj drugoj razini od one na koju smo navikli. Dok “svjetovni sveci” postoje na horizontalnoj razini, i na njoj ostaju, njihova poruka samo je zemaljska, dotle kršćanski sveci s njima dijele isto polazište, ali su usmjereni vertikalno, okrenuti prema transcendentalnome, tj. Bogu. Prije nego što bi se moglo reći da je pojam zastario ili nadiđen, rekao bih da je previše napredan, a da mi živimo previše na horizontalnoj i zemaljskoj razini.

Još uvijek za mnoge vjernike zvuči kao sablazan spomen da bi oni mogli ili morali postati sveci. Štoviše, često se, kad pogriješimo, mogu čuti uzrečice: “Nisam svetac”, kojima se opravdava vlastita površnost i nedosljednost. Kome koristi naša svetost?

Na ovo pitanje možemo odgovoriti na dvije razine. Svetost u Bibliji i tradiciji Crkve nije nikakav ukras, slučajni izbor ili rubni dodatak, nego ona predstavlja samu srž postojanja Crkve (usp. Lev 19,2) i prisutna je imeđu ostalih dokumenata i u Apostolskom vjerovanju (“vjerujem u općinstvo svetih”). Činjenica da još i danas ovo pitanje izaziva sablazan među kršćanima, ne daje nam za pravo da se s time pomirimo. Bilo bi skandalozno kada bi Bog, Isus i Crkva, pozivali da postanemo grešnici. S druge strane, također često, kroz povijest Crkve, sveci su prikazivani kao izvanzemaljci, koje je jako teško nasljedovati. Sveci takve vrste u Crkvi nisu nikada postojali, a nadamo se ni da neće, i takve nitko ne treba uzimati sebi za uzor. Možda su poneki svećenici bili previše maštoviti i kreativni u svojim govorima o svecima. Ali kad Crkva nekog kršćanina predlaže za sveca, to čini samo kako bi nam ih stavila kao aktualni model života našeg vremena i mjesta u kojemu jesmo i živimo.

Svet je samo Bog. Sveci su stoga često predmet polemike između katolika i protestanata, koji ne prihvaćaju svece. Kako biste obrazložili katolički stav?

Levitski zakon (19,2), koji kaže “budite sveti kao što sam ja svet”, vjerujem da nas ovlašćuje da svetim ne držimo samo Boga, nego i ljude koji u njega vjeruju. U tom smislu, govoreći teološki, svetost ljudi nije osobno postignuće, niti izbor jednog ili drugog vjernika, nego dar Božji. Svetost kršćana je sudjelovanje na Božjoj svetosti, i nije rezultat samo osobnih napora. Protestanti nas pozivaju da ne padnemo u idolopoklonstvo, kada previše inzistiramo na svetosti, gradeći od svetaca kao neke bogove. S druge strane, Crkva poziva protestante da ne predstavljaju Boga kao usamljenika u svojoj svetosti, nego kao onoga koji svoju svetost želi priopćiti ljudskim stvorenjima.

Od Drugoga vatikanskog sabora pa do Apostolske pobudnice Gaudete et exsultate pape Franje odjekuje snažan poziv Crkve na svetost upućen svim njezinim članovima. Plodovi se mogu raspoznati. Broj svetaca je u porastu. Molim Vaš komentar.

Bila je to sretna odluka Drugoga vatikanskog sabora u V. poglavlju (br. 39-42) o općem pozivu na svetost, dozivajući u svijest svim kršćanima da su na svetost pozvani. I posljednja Apostolska pobudnica pape Franje Gaudate et exultate također poziva na isto, ukazujući na njezinu ljepotu i nužnost, kao i na njezinu narav. Između ova dva dokumenta crkvenog učiteljstva, u pitanju porasta broja svetaca u posljednjim desetljećima, treba spomenuti i obnovljeno i izmijenjeno zakonodavstvo o beatifikaciji i kanonizaciji svetaca. Proces je započeo s papom Ivanom Pavlom II., sada već davne 1983. godine, Apostolskom konstitucijom Divinus Perfectionis Magister, i završio posljednjim dokumentom Kongregacije za kauze svetih, Uputom o “relikvijama u crkvi: vjerodostojnost i čuvanje”, Rim 2017. Spomenuo bih samo jednu novost, dok se u starom zakonodavstvu kauza mogla pokrenuti tek 50 godina nakon smrti dotičnog kršćanina, prema novom zakonodavstvu moguće ju je pokrenuti već nakon 5 godina. Povećanju broja svetaca pridonio je i snažni razvitak sredstava društvenog informiranja, mogućnosti brzog putovanja, koje omogućava lakše pronalaženje dokumenata i saslušavanje svjedoka, itd. Meni se sviđa vjerovati da ovaj porast broja svetaca dugujemo posebnom aspektu vjere: da možda Bog podiže i dopušta tolike svece baš za naše vrijeme, jer mi imamo veću potrebu za njima, nasuprot širenju “svjetovnih svetaca” od papira, ili kiča. Dovoljno je da mi koristimo svoju slobodnu volju i nadasve svoje razlučivanje, kako bismo izabrali što je dobro za nas. Nitko nije obvezan odabrati nasljedovati baš ovoga ili onog sveca.

I sveci su ljudi od krvi i mesa, poput nas sviju. Kako su postali sveci? Što su oni činili drugačije od nas?

Iz moga iskustva rada na kauzama svetaca mogu reći da je istina da su oni od krvi i mesa, ali također i nešto više. Što više netko postane svet, to više postaje čovjek, ili, parafrazirajući riječi pitanja, to su više krv i meso od nas. Kršćanin postaje svet kada, u redovitim i izvanrednim situacijama života u kojima se nalazi, djeluje u skladu s vjerom i savješću, ne dopuštajući se korumpirati ljudskim interesima ili slabostima, što se drugima često događa, iz različitih motiva. Naravno da postoje i izvanredne situacije u kojima se zahtijeva upravo heroizam u postupanju. Sveci se i u ovakvim situacijama ophode herojski: opraštajući teške uvrede, spašavaju živote u fizičkim i moralnim opasnostima, itd. Mislim da i s naše strane treba više odgovornosti za vjeru primljenu od Boga na krštenju preko župne zajednice u kojoj živimo.

Na koncu, zašto je važno postati svet? Prevladava mišljenje da sveci nisu sretni, da mnogo trpe, da žive daleko od radosti i užitaka ovoga svijeta?

Okrećući pitanje, rekao bih: zašto ne postati svet? Svetost nije bolest koja bi prouzročila kolateralne učinke: nesreću, trpljenja, nego daje smisao životu. Rekao bih da se sveci znaju ispravno postaviti prema različitim situacijama u životu, izbjegavajući egzaltacije jednog ili drugog dijela. Svete osobe su sretne, ali na jednoj dubljoj razini, uživajući s onime tko se raduje i trpeći s onime koji trpi. Štoviše, njihov je vidokrug puno širi od našega, jer su sposobni pogled proširiti daleko iznad neposredne situacije, i sposobni su ponuditi prikladne odgovore; jer znaju transcendirati svoje vrijeme, postavljajući temeljna životna pitanja i pitanja o životu.

Molimo Vas kao postulatora pri Kongregaciji za kauze svetaca da nam objasnite kako se odvija proces proglašenja nekoga svetim, od prve vijesti do kanonskog proglašenja, kao primjer uzevši slučaj našeg fra Celestina Tomića, čiji slučaj Vam je nedavno došao na stol, a o njemu nemate prethodnih informacija?

U svakom slučaju beatifikacije važno mjesto zauzima svetost osobe, ali je još važniji „glas o svetosti“ (“fama di santità”). Motiv zbog kojega Crkva beatificira ili kanonizira neku osobu jest ponuditi primjer nasljedovanja suvremenim kršćanima. Dakle, u slučajevima u kojima se netko smatra svetim, ali nedostaje „glas o svetosti“, Crkva ne savjetuje pokretanje kauze. Ako se smatra da postoji svetost i „glas o svetosti“, onda slijede dva glavna pravca: 1) dijecezanska razina, na čijem području je umro pretpostavljeni Sluga Božji, pokreće istragu kojom će prikupiti sve dokumente (anagrafske, civilne, vjerske, spise), koje se na njega odnose i svjedočanstva od onih koji su ga poznavali ili su čuli da se o njemu govori. Prikupljene podatke treba poslati Kongregaciji za kauze svetih, gdje započinje 2) rimska faza. U ovoj fazi, pod vodstvom jednog relatora Kongregacije i zajedno s jednim ili više suradnika, započinje rad na tzv. Positio, koja predstavlja jednu vrstu sinteze svih prikupljenih materijala na biskupijskoj razini. Positio biva otisnut i predan u ruke istražne komisije sastavljene od devet teologa, koji se trebaju očitovati o herojskim krepostima, mučeništvu, ili predanju vlastitog života, tri postojeća modela svetosti u Crkvi. Ako ishod njihova istraživanja bude pozitivan, Positio nastavlja istraživati komisija sastavljena od kardinala i biskupa. Ako i njihovo istraživanje bude pozitivno, prefekt Kongregacije rezultate istraživanja predstavlja Svetome Ocu, koji se treba očitovati o herojskim krepostima, mučeništvu, ili predanju života, već ovisno o slučaju. Ako je riječ o herojskim krepostima, onda se traži čudo po zagovoru Sluge Božjega. Kad stigne čudo, ono biva predstavljeno Kongregaciji, te ako ona smatra da se doista radi o čudu, i tako se izjasni, i nakon što se na isti način očituje i Sveti Otac, može se pristupiti beatifikaciji; ako se radi o mučeniku, odmah se pristupa beatifikaciji, ako se radi o prinosu vlastitog života, čeka se najprije čudo. Jednom priznato od Kongregacije i Svetog Oca pristupa se beatifikaciji. U slučaju o. Celestina Tomića, riječ je o utvrđivanju herojskih kreposti.

Mjesec je Svih svetih. Koje mjesto u povijesti spasenja pripada Svim svetima i molitvi kojom se vjernici njima utječu?

Poruka svetkovine Svih svetih na izvrstan način pokazuje kako se Božja svetost zrcali u svim vremenima i na svim mjestima, bez razlike među osobama, bojama kože i rasama, svetost koja se tumači kao bezujvetna Božja ljubav prema cijelom ljudskom rodu, štoviše, prema svemu stvorenju. Molitva upućena svetima je način na koji mi živimo članak apostolskog vjerovanja u kojemu stoji: Vjerujem u općinstvo svetih. Mi se utječemo njihovu zagovoru, oni se zauzimaju za nas, i tako nas uvode u božansko društvo. Svojim zagovorom sveci su kao Božje ruke koje upravljaju povijest spasenja konačnom određenju, tj. spasenju. Na kraju, svetost je ozbiljna i odgovorna stvar, štoviše, jako lijepa, i uvjeren sam da se isplati utrošiti život u njezino postizanje. Sveci svih vremena to nam pokazuju.