Kako si? (Ili najteže pitanje ovih dana)

Pročitao sam negdje da se u šali (u nekakvom crnohumornom obliku) ljudi šale ovih dana i odgovaraju na pitanje ‘Kako si?’ – ‘Sve pet… po Richteru.’

Koliko god ovo pitanje ‘Kako si?’ zvučalo svakodnevno i obično, možda i preobično i presvakodnevno da bismo uopće odgovarali ozbiljno na njega, ova godina (a još više ovi zadnji dani 2020. godine) odlučila je dati nam još jednu lekciju. Odgovoriti na pitanje ‘Kako si?’ nije nimalo jednostavno.

Ovi posljednji dani su dodali dodatne komplikacije ionako kompliciranoj godini. Moram priznati da i ja ovih dana ne želim previše ni razmišljati kako sam. Tek ako vidim i osjetim da to osobu koja postavlja to pitanje doista i zanima moj odgovor – onda ga i dadnem. I skratim koliko mogu. Jer, kad bih objašnjavao doista kako sam u ovom trenutku, to bi potrajalo. A ne znam ima li taj koji pita toliko vremena…

U ovim posljednjim danima 2020. stigao je i potres. Dodatni šokovi i dodatne traume, osobito za one koji su izravno pogođeni potresom. Mnogi su pretrpjeli višestruke traume, u ljude se uvukao ptsp, a nova podrhtavanja tla, nove restrikcije, nove brojke kojima nas neprestano bombardiraju preko medija služe kao okidači za nove brige, nove neprospavane noći i nove razgovore koji nikako da pronađu odgovarajuća rješenja.

A to pitanje – Kako si?

U redu je ako nemam pravi odgovor na to pitanje.

U redu je ako je moj odgovor predug.

U redu je ako je moj odgovor šutnja.

U redu je ako mi je samo magla u glavi.

U redu je ako samo osjećam bijes, a ne znan ni na koga sam točno bijesan.

U redu je ako samo želim vrištati, plakati ili biti sam.

U redu je ako trebam zagrljaj.

U redu je ako samo želim sjediti u nečijem društvu i šutjeti jer se tako osjećam sigurno.

U redu je ako se živciram više nego inače, ako sam napetiji nego inače, ako sam razdražljiviji nego inače.

Puno je toga u redu, jer puno toga trenutno nije u redu. Toliko šokova djeluje na naše obrambene mehanizme da više ne znamo od koga ili čega se trebamo braniti. Toliko šokova se okomilo odjednom na nas da možda zaboravljamo i na ono osnovno.

Ovih dana možda jače i bolje nego inače potrebni smo brige drugih ljudi koja se očituje jednostavnim zagrljajem, porukom podrške, pozivom, prisustvom, blizinom i toplinom ljudskosti.

Ovih dana nam možda jače i više nego inače treba osnovne brige za samoga sebe u obliku dovoljnog sna, dovoljnog unosa vode i hrane u tijelo, osobne molitve, meditacije, aktivnosti koje nas opuštaju i smiruju.

Ovih dana nam trebaju možda više nego inače ljudi koji nas smiruju svojim riječima, svojom pojavom, svojom prisutnošću, svojim vodstvom i ohrabrenjem.

Ovih dana, dok nam energiju sišu brojne potresne vijesti i uznemirujuće slike, valja se okružiti ljudima koji su nam podrška, potpora, zaštita i sigurnost. I znati zahvaliti za te ljude koje imamo u našim životima.

Ovih dana, možda intenzivnije nego inače, naš duh, naša duša i naše tijelo zatrpano je pretjeranim informacijama svake vrste i teško se dade odgovoriti na pitanje – ‘Kako si?’

Ovih dana, možda jače, više i intenzivnije nego inače, priznajem sebi da bez stida i srama smijem odgovoriti da nisam dobro, da se ne osjećam dobro, da me boli glava, da ne znam kako sam ili da mi je loše…

Nije sramota to priznati, a još je manja sramota potražiti pomoć terapeuta, psihologa, svećenika ili nekog prijatelja za jednostavan topli i ljudski razgovor u kojem možemo ispričati nekome tko će nas saslušati naš ljudski odgovor na pitanje – Kako si?