Što nas poučava naš hrabri Blaženik?

»Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod.« U kolika je ljudska srca zasađeno zrno Božjeg izabranja, ali je bez svjetlosti, bez Božje milosti, to zrno istrunulo, nestalo bez ploda. Mi danas, okupljeni oko oltara Gospodnjega i žrtve života jednog Hrvata, kardinala Katoličke Crkve, pokušavamo otvoreni Duhu Božjemu razumjeti logiku umiranja na zemlji da bi se živjelo u vječnosti. Uočavamo potrebu smrti i njezino značenje. Kad sijač baca zrno u zemlju, raduje se jer sluti obilan rod. I Isus umire! Bio je to čas pun svjetla, plodnosti i radosti. Pao je u zemlju i bio uzdignut sa zemlje. Logika je to koju ljudski um teško shvaća, ali poučen vjerom spremno prihvaća. Bijaše tako i u životu bl. Alojzija Stepinca. Iz vjere u Sina Čovječjega trpio je i blagoslivljao, sabirao pozitivne smjernice života i nadvladavao negativne, osvjedočen da su vrijednosti vječnoga života vrjednije od pratećih boli.

Stoga kršćanske duše Kristovim povjerenjem vrednuju i samu činjenicu smrti. Poučen Evanđeljem, blaženi nas Alojzije uči ovako: tko živi pošteno i čestito, ne treba se Boga bojati ni strepiti pred ljudima ni pred smrću. On je u Lepoglavi osluškivao iz susjednih ćelija jecaje i bolno stenjanje zatočenih ljudi. Jednom, nakon što je vidio kako odnose na ukop mrtve zatvorenike, pohodila ga je njegova sestra Štefanija i predala mu buket ruža. Pod dojmom nepravednih i prinudnih udaraca kojima su ubijani zatočenici reče joj: »Ovamo ne spadaju ruže, već trnje!« Štefanija svjedoči: »Rekla sam mu: ‘Šalju ti ih oni koji te vole i koji misle na te.’ Uzvratio mi je: ‘Ako se dogodi da ja ovdje padnem, da ti ne bi palo na pamet da me preneseš jer hoću da ležim na robijaškom groblju, među robijašima, jer na dan suda digao se ja iz kraljevske zlatne grobnice, iz dna oceana ili središta robijaškog groblja, pred Boga ću donijeti samo svoja dobra djela.’«

Što nas poučava ovaj naš hrabri Blaženik? Poznajemo korijene vjerske mržnje i protukatoličkog bijesa; to je neprijateljska čovjekova država suprotstavljena Božjoj državi. Zbog toga se i danas kao i jučer, Evanđelju opire, ismijava ga se i odbacuje. Danas se otvoreno napada katolička vizija muškarca, žene, braka, odgoja mladih, poštovanja i dostojanstva ljudskog života od začeća pa do prirodnog završetka. Vrline se ismijava, a poroke veliča. Evanđeoska blaženstva zamjenjuju nasilni i prijestupnički stavovi. Sloboda, koju protuevanđeoska ideologija prisvaja sebi, oduzima se onima koji ju poimaju drukčije. Ono što se ne može razumno prihvatiti, nameće se grubom i prisilnom klevetničkom propagandom. To je otrovana klima u ovome svijetu obrnutih vrijednosti u kojem živimo.

Zbog toga, je nezamislivo ne pozvati se na svjedoke vjere, svece i mučenike. Od blaženog Alojzija Stepinca učimo biti vjerni Kristu, Crkvi i Papi; biti snažni pred omalovažavanjem, nepravdom, progonom; učimo hrabro braniti ljudska prava zajedno s Božjim pravima; hrabro i požrtvovno slijediti Isusa učitelja, koji je Put, Istina, Život i Svjetlo svijeta, te također biti sol zemlje.

Od Isusa i od našega Blaženog mučenika nadasve učimo opraštati našim neprijateljima i ljubiti ih. Ljudske ideologije prolaze, diktature nestaju. Samo ljubav ostaje zauvijek, ona ljubav koju Bog izlijeva u naša srca na krštenju i koja sa sobom donosi darove istine i slobode.

Svaki čovjek nastoji ostvariti u vlastitom životu ono što je Bog naumio za njega. Mnogi ljudi u vjeri istinski otkrivaju Božji plan i Božju volju u svom životu. Međutim, zbog naše slabosti Božja volja nije uvijek jasna niti je lako prepoznatljiva. Ni Alojziju u njegovoj mladosti nije bio jasan životni put koji ga je trebao dovesti do ostvarenja svoje osobnosti. Njegova ga je majka neprestano podržavala svojom molitvom. Ovo je velika tajna u avanturi svetosti Alojzija Stepinca. Alojzije se odlučuje za svećenika. Tada mu Bog šalje razne ljude kao pomoć na ostvarenju toga puta. Tijekom njegovog hoda do oltara, mnogi su brzo uvidjeli ozbiljnost, zrelost i temeljitost Alojzijevog lika. Svetost se razvija u tajnovitoj suradnji između Boga i čovjeka. Svetost je najprije Božji dar koji zahtijeva čovjekov odgovor. U svom pastirskom radu sam je činio i vršio ono što je druge učio. Bio je logičan i dosljedan u svojoj vjeri i u svom zvanju. Današnji čovjek je dezorijentiran i obuzet tolikim sumnjama koje obilato širi dominantni mentalitet po kojem se može i bez Boga. Na osobit način su mladi ti koji traže sigurnosti i ideale vrijedne ostvarenja. Lik blaženog Stepinca je primjer kako nasljedovati Krista, kako nastojati razumjeti i ostvariti volju Božju i postići svetost.

Njegovo svjedočanstvo nije «daleko», već je izuzetno blisko našoj stvarnosti. Sveti Pavao zapisa: «Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli… u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne po mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti» (2 Kor 1,12). Te svetopisamske retke iščitavamo iz Alojzijevog života sve do trenutka smrti. Njegova dosljednost u savjesnom življenju je na poseban način vidljiva u sudskom postupku kada, pri kraju svoga govora, svečano izjavljuje: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna… Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti….. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost – savjest mi je mirna.»

Sluga Božji bijaše čovjek savjesti, i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako čvrstina kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. A jer je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom ljubavlju Kristovom.

Izrazio je program svoga biskupstva, svoga života u riječima: “U Tebe se, Gospodine. uzdam!”. To je bilo njegovo biskupsko načelo. Prepustio se Gospodinu u tolikim patnjama, prepustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina vode pravoga života, pravoga blaženstva. U svim je poteškoćama ostao čovjek nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.

Danas nas blaženi kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo naše pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade. “U Tebe se, Gospodine, uzdam!” Tko živi od ovih riječi, zna da vrijedi i završetak “Te Deuma”, da je istinita, “non confundar in aeternum“ – neću se postidjeti nikada.

Slavimo danas Gospodina koji nas je pozvao i darovao svoju blizinu. Zahvaljujemo mu za milost kojom nas obnavlja i za milosrđe kojim nas liječi od naše nevjere, od naših nemoći, od naše malodušnosti. Dajemo mu hvalu za prisutnost koju osjećamo u zajedništvu Crkve, u ljubavi i zagovoru svetih i blaženih.

Svetkujući blagdan blaženoga Alojzija otkrivamo dragocjenost koju nam je Bog po njemu darovao i daruje, da i sami budemo vidljiva Kristova ljubav u kušnjama koje pred nas i naše bližnje donosi bol i ljudska bijeda. Vjera pročišćuje pogled, zajedništvo Crkve nas jača, a euharistija otvara prostore nade.

Predajmo Bogu svoje živote, prinesimo trpljenja na njegov oltar u Kristovoj žrtvi, preporučimo svoje nakane zagovoru blaženoga Alojzija, spominjući se potreba najbližih, naših obitelji, supružnika, djece i mladih; spominjući se očajnih, tužnih, bolesnih, siromašnih, ranjenih na duši i tijelu te noseći pred Gospodina velike nakane naše hrvatske domovine, našega Grada i ove župe.

Braćo i sestre, priznajući svoje grijehe i kajući se za njih, molimo Gospodina da nam daruje svoju slobodu i povede nas putem radosti i mira.