Svetom Jeronimu posvećeno

Doista nisam u rukama imao neobičnije izdanje neke knjige objavljena na tako ozbiljnu temu kako što ova Prigodna spomenica o 1600-toj godišnjici preminuća velikog svetog Jeronima Dalmatinca!

Naime, sa znanstvenog, teološkog stajališta Jeronim spada u crkvene oce i naučitelje, svece i znanstvenike koji su kreirali temelje onoga što je današnji crkveni nauk, a to se područje naziva patristikom, što je prema pouzdanom svjedočenju današnjih studenata filozofsko-teoloških fakulteta materija koja im zadaje najviše glavobolje!

Ali kad se ta tematika donese na ovako zanimljiv, čak bih rekao i zabavan način kako su to priredili naši fratri iz tri Provincije koje nose Jeronimovo ime u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom čiji je Jeronim nebeski patron – kao i cijele Dalmacije – teška i zamorna materija postaje primamljiva i pristupačna čak i onima koji je se već poslovično i poučeni svjedočanstvima drugih, boje.

Časopis duge tradicije ‘Veritas’ dao je svoj doprinos velikom jubileju tiskanjem dijela inkunabule ‘Vita epistole de sancto Hieronymo ulgare’, Ferrara 1497., iz fundusa knjižnice samostana sv. Frane u Šibeniku.

Pored koloriranih ilustracija i inicijala, koji posebno raduju proučavatelje starih knjiga, široj javnosti zasigurno će biti privlačan strip-životopis sv. Jeronima u koloru koji je u cjelosti objavljen u ovoj spomen knjizi. Prema mišljenju stručnjaka radi se o unikatu svjetskih razmjera.

Knjiga donosi i esej o inkunabulama, kratki životopis sv. Jeronima, izbor iz poslanica sv. Jeronima i korespodenciju sv. Jeronima sa sv. Augustinom

 Uz vrijedne prinose ovoj temi fra Ljudevita Antuna Maračića i Juraja Lokmera, iskreno me razveselio Jeronimov životopis što ga je sastavio fra Ivon Ćuk, prarano preminuli franjevački brat i slobodno mogu reć moj novinarski kolega, prvi urednik ‘Veritasa’.

Nekako sam tu prepoznao pravo, svom zanatu blisko pero, koje pokušava i uspijeva, ponekad i zamorne teme predstaviti na privlačan način. A duhovitost je jedan od glavnih instrumenata tog pothvata!

Fra Ivon, pišući pod pseudonimom Yves Ivonides, ne nalazi dvojbe u Jeronimovu porijeklu. Već stoljećima traje rasprava gdje je rođen Jeronim, gdje je njegov rodni grad Stridon; smještaju mu kolijevku na Kvarner, u Međumurje čak u Sloveniju, ali prema fra Ivonu valja mu porijeklo suditi prema karakteru. Prema tome – on je Dalmatinac! Od glave do pete.

‘Bistar, živ, lukav, izvrsna pamćenja, osjetljiv, raspaljiv, donekle i zavidan, sarkastičan, ironičan, ubojit, nepopustljiv, sve se to moglo reći jednom riječju – tvrdoglav’.

Fra Ivon nalazi da je kao pravi Dalmata bio ‘oduševljen velikim gradom, Rimom (znate ono – doma ništa ne valja), gdje je, podrazumijeva se ‘malo otegao studije’.

Njegova prijateljstva nikada nisu bila toliko čvrsta da ih ne bi mogao raskinuti.

Krstio ga je sam papa jer ‘krst je krst, ali nije svejedno tko te polio vodom. Papa je papa.’ Tako i Splićani: kad se u društvu priča tko je gdje kršten, pobjeđuje onaj tko je kršten – u svetome Duji. To je pravo misto!

Jeronim je putovao, proputovao je kako bi se u Dalmaciji reklo ‘cili svit’. Za ondašnje prilike svakako nevjerojatno puno.

Vukao je za sobom valiže i golemu biblioteku.

Prevodio je Sveto pismo za papu Damaza i to sjajnim stilom koji se tisućljeće i po rabilo u Crkvi katoličkoj. Papa mu je nudio da prevede ponešto, sredi knjige na bolji latinski, ali on je izabrao – cijelu Bibliju! Karta kanta, ili sve ili ništa, rekli bi Dalmatinci: ili jesmo ili nismo!

Poslije papine smrti konkurirao je za najvišu funkciju – Petrovu katedru, ali kad su mu u izbornoj kampanji počeli svašta prigovarati, posvadio se sa svima i napustio Sveti grad. Na odlasku ih je nazvao ‘dvonožnim magarčinama’ i ‘senatom farizeja’.

Još u Rimu okružio se pobožnim ženama, to mu je bilo omiljeno društvo a papa Benedikt XVI. u svojoj homiliji pohvalio ga je kao jednog od prvih emancipatora ženskog roda koji se zalagao za njihovo potpuno vjersko i laičko obrazovanje. Naravno da su uz to išle i ćakule. Fra Ivon umeće: ‘Matrone, naočit Dalmatinac, otmjene vile, česta sastajanja… Tko će prije nego pop?’

A onda je kao pravi Dalmatinac ‘vidija biloga svita’ i smirio se – u pustinji. Opet ne bilo gdje, jer pustinja je pustinja – ali Betlehem je Betlehem!

A povijesna igra željela je i ovakav obrat: dok u Dalmaciji kao jedan od najštovanijih svetaca slovi sveti Ante, rodom Lisabonac, u portugalskoj prijestolnici je podignut jedan od najspektakularnijih samostana upravo našem Jeri Dalmatincu!

Mosteiro dos Jeronimos u lisabonskoj četvrti Belem monumentalni je primjer portugalskog manuelinskog stila, a na UNESCO-ovu je popisu od 1983. godine. Upravo na tom mjestu slavni portugalski moreplovac i istraživač Vasco da Gama proveo je noć u molitvi i suzama, uoči putovanja u Indiju 1497. godine. Sadašnju golemu crkvu i samostan s dvokatnim klaustrom dao je u 16. stoljeću sagraditi kralj Manuel I. u slavu portugalskih istraživanja ali i kao mauzolej vladarske obitelji Avis, a kompleks uskoro postaje mjestom zavjetovanja i molitve svih pomoraca koji su odlazili ili se vraćali u lisabonsku luku u vrijeme velikih morskih ekspedicija.

Izgradnja je započela 1502. i trajala je 50 godina, korišten je zlaćani vapnenac ‘pedra lioz’ a građevinski pothvat financiran je porezom od pet posto trgovine začinima. Arhitekt Diogo de Boitaca započeo je tako veliki projekt da su povučeni radnici sa svih ostalih kraljevskih gradilišta!

U raskošnoj crkvi počivaju Vasco da Gama i književnik Luis de Camoes, te članovi kraljevske obitelji, u samostanu su Pomorski i Arheološki muzej, te je obavezna točka pri obilasku Lisabona, a u njemu je 2007. godine potpisan Lisabonski sporazum kojim se reformirala Europska unija.

I španjolski dvor štovao je velikog Dalmatinca: crkva i samostan San Jeronimo el Real jedan je od najvažnijih sakralnih objekata u Madridu, stoljećima povezan uz kraljevsku obitelj: kralj Filip II. je spavaću sobu obližnje svoje palače Buen Retiro smjestio tako da može čuti bogoslužje iz prezbiterija ove crkve, u njoj su održavane kraljevske investiture, a također i investitura Juana Carlosa I.

Vjerojatno najmanja crkva svetoga Jeronima s oltarom Andrije Alešija je u Splitu na južnim obroncima Marjana i iznad nje se uzdiže pustinjački samostan smješten u špiljama, no ako je minijaturna dimenzijama, s terase pred njom proteže se jedan od najčudesnijih pogleda na Jadransko more i otoke. Upravo s tog mjesta započelo je 2019. godine obilježavanje 1600.-te godišnjice smrti velikog Dalmatinca koji je svojim znanjem obilježio svjetsku povijest.

I još jedna zanimljivost: lisabonski samostan Dos Jeronimos smješten je u četvrti Belem dok je splitski pustinjački kompleks s crkvicom u blizini crkve Gospe od Betlema. A u Betlehemu (dalm. Betlemu) u Palestini, Jeronim je živio u špilji pored mjesta rođenja Isusova… Neobična podudarnost.

U pustinju je ponio najnužnije – veliku biblioteku i pobožne žene za koje je utemeljio samostan. Za muškarce pustinjake osnovao je posebno krilo samostana, a da im ne bi bilo dosadno zadužio ih je – prepisivanjem knjiga.

On nije prepisavao ali je pisao, tisuće, milijune redaka. Među njima i knjigu ‘Znameniti ljudi’, profile velikih ličnosti nakon Krista.

– Počeo je sa svetim Petrom, a završio ‘skromno’ – s Jeronimom! – primjećuje fra Ivon!

Dopisivao se, bolje reći svađao i polemizirao s najznamenitijim teolozima svog vremena, posebno je volio šibati šizmatike i heretike, a najdulji vijek trajanja ima njegova dugogodišnja korespondencija sa svetim Augustinom. Kakav je to odnos bio ove dvojice gorostasa kršćanske antike, slatko – ljuti!

– Savjetujem ti mladiću da ne izlaziš na hrvalište Svetoga pisma, izazivajući jednoga časnog starca – ljubazno mu je savjetovao Jeronim. Pa koliko da su žestoko raspravljali, ipak su se nježno voljeli i poštovali. Na daljinu, čini se da se nikad nisu sreli uživo.

U pustinji je imao i živče, blago – rekli bi naši stari. Pa dok su drugima služili tovarčići, koze i volovi, žestokom Dalmatincu služio je, a tko drugi nego – lav!

I taj je lavić na svim ilustracijama šibenske inkunabule do njegovih nogu poput nekog današnjeg psića. A Dalmatinci ne bi bili što jesu da za svoj grb nisu odabrali – tri lava. Jer lav je lav i svaka čast svetome Jeri, ali tri lava su tri lava!

Mnoštvom je ilustracija, gotovo strip-tabli posuta šibenska inkunabula, a nije ni čudo ako se zna da je Jeronim jedan od najslikanijih svetaca u povijesti kršćanske umjetnosti!

Koliki je njegov utjecaj na umjetnost svjedoče Jeronimovi porteti koje su izrađivali najveći umjetnici poput El Greca, Leonarda Da Vincija, Sandra Boticellija, Caravaggia, Giseppea Ribere (čak 44 puta), Durera, Tiziana, Bellinija, Antonella da Messine, Georgesa De la Toura, Van Dycka, Rembrandta…

Gotovo da nema velikog slikara i kipara koji se nije okušao na liku slavnog Dalmatinca, sve do naših Blaža Jurjeva, Dujma Vuškovića, Nikole Firentinca, Andrije Alešija, Ivana Meštrovića i Vaska Lipovca.

Njegov veliki utjecaj na crkvenu znanost je jasan, bio je izvor nadahnuća za mislioce kasnijih vremena, poput Erazma Roterdamskog, Marka Marulića, Matije Vlačića, Petra Zoranića, Fausta Vrančića, da ne spominjemo teologe i patrologe svih stoljeća kršćanstva.

Zaključimo s fra Ivonom:

‘Milost nikada do kraja neće izbrusiti njegovu kvrgavu i oporu narav, ali ga ništa i nitko neće udaljiti od Boga. Cijeli život tražit će samo njega. U molitvi, pokori, studiju – pa i svađama! Jeronim je odan, uporno odan svome Bogu! A što nije uspio odnjegovati svoju narav tvrdu kao dalmatinske litice, čini ga donekle još simpatičnijim kao čovjeka!’

A uz njegov karakter vezana i je i toliko ponavljana simpatična izreka kojom je sam o sebi navodno svjedočio: ‘Parce mihi Domine quia Dalmata sum – Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac!’

Smatraju jezikoslovci kako je leksik ‘Vulgate’, Jeronimove Biblije bio privlačan, elegantan, uglađen, jedan je od prvih prevoditelja (i njihov je zaštitnik) koji je rabio princip da se prevodi s izbornika, hebrejskogh i aramejskog, i da se prevodi u duhu i značenju a ne doslovno.

Ukazao bih s tim u vezi na još jedan detalj iz naših dana i još jednog vrijednog, uzornog prevoditelja, baš subrata iz ovog samostana svetoga Frane na Obali. Naime, nedavno je Instutit za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio ‘Lekcionar Bernardina Splićanina’ iz 1495. godine, prve hrvatske tiskane latinične knjige. Upravo je fra Bernardin Drvodilić na hrvatski jezik i u čakavskom narječju, dakle na narodnom jeziku, objavio jedan od najvažnijih spomenika hrvatskoga književnojezičnoga kontinuiteta: priređen prema glagoljičnom predlošku, doveo je do kraja pohrvaćivanje započeto već u glagoljskim tekstovima, a zatim je poslužio kao predložak drugim latiničnim lekcionarima koji su se upotrebljavali u svim hrvatskim krajevima.

I na taj način nastavio i Jeronimov posao, što ne bismo trebali zaboraviti. Jedan je Dalmatinac, Jeronim, svojim radom i znanjem obogatio čitav svijet, a drugi, Bernardin, Hrvatima zapisao jezik.

Damir Šarac u prigodi predstavljanja knjige Svetom Jeronimu posvećeno, Sv. Frane na Obali, 29. IX. 2020.