Tiranija očekivanja

Željko Barbarić


U tijeku mog studija u Americi, između ostalih knjiga, dobili smo zadatak pročitati i knjigu američke psihoanalitičarke dr. Karen Horney. Naslov knjige je Neuroza i čovjekov rast. Jedno od poglavlja u toj knjizi bavi se tzv. ‘tiranijom trebanja’. Govori o jednom unutarnjem ili vanjskom glasu koji nam stalno govori kako bismo nešto trebali (ili morali), a mi to nikako ne činimo ili ne uspijevamo učiniti. Uvijek postoji nekakva ideja, nekakav zakon ili nekakav propis (unutarnji ili vanjski) koji nam govori da nismo uspjeli i trebamo bolje. Ova knjiga govori o tome koliko to može biti štetno za čovjekovo mentalno zdravlje. Iz stalnog nastojanja biti idealan i iz stalne potrebe da se dostižu nekakva pravila, uzori i ideali koji su nedostižni, rađa se nešto nezdravo. Čovjek stalno živi u napetosti između onoga što bi trebalo, što mu netko govori kako bi trebalo, a on(a) jadan (jadna) samo vidi pogreške, promašaje, padove, nedoraslost, neuspjeh za neuspjehom.

Očekivanja koja drugi stave pred nas ili očekivanja koja imamo sami za sebe ne moraju nužno biti loša. Međutim, zna se dogoditi da nam ta očekivanja postanu pretežak teret koji nas samo pritišće. Ta očekivanja znaju postati komplikacija i nešto što nam ne da disati, umjesto da nam budu motivacija. Svi smo mi imali snove o tome tko bismo htjeli postati. Kad čovjek odrasta, gleda u druge ljude oko sebe, gleda televiziju i junake na televiziji. Surfamo po internetu i tamo pronalazimo mnoge ljude kojima se divimo i koji postavljaju visoke standarde. Kako odrastemo i kako pronalazimo svoje mjesto pod suncem, postajemo sve svjesniji i svjesniji vlastitih talenata, ali i vlastitih ograničenosti.

Mislim da broj mojih talenata nije razlog za ‘smiriti’ se i umiroviti se i prestati se truditi jer, eto, imam dovoljno talenata. Željeti napredovati, željeti još bolje i efikasnije iskorištavati talente nije pogrešno. Isto tako mislim da spoznaja vlastitih ograničenja nije razlog prestati truditi se i raditi na sebi. To što sam ograničen u jednom smislu ili u jednom pogledu (nemam iznimno visok kvocijent inteligencije) ne znači da ne mogu raditi kao uspješan znanstvenik, nastavnik, inženjer, liječnica, poduzetnica, medicinska sestra…


TREBATI I IMATI

Vjerujem da je svatko od nas imao priliku susresti se s onom ‘tiranijom trebanja’ kroz svoj život. Engleski jezik koristi riječ should. U duhovnim razgovorima i ispovijedima ta riječ should je nešto što se često može čuti. Uradio sam to i to, ali znam da bih trebao ovo ili ono. Napravio sam to i to, ali znam da nisam trebao. Ili nisam smio to učiniti. Taj ‘trebam’ ili ‘trebao sam’ stvara napetost i krivnju u čovjeku zato što nije uspio ispuniti sve ono što se tražilo od njega ili od nje.

Ovdje se zadržavam na nezdravim osobinama toga ‘trebam’ ili ‘moram’ i neuspjesima koji slijede zbog činjenice da su postavljeni nerealni i nedohvatljivi ciljevi. Biti savršen(a). Bezgrešan. Besprijekoran. Potpuno čist. Potpuno pravedan. Potpuno iskren. Potpuno – možete sami nastaviti niz.

Postoji jedna pjesma američke rock-skupine Linkin Park koja se zove ‘Numb’. Numb se može prevesti s puno različitih hrvatskih riječi, a ovdje donosim nekoliko prijedloga. Čini mi se da svaki odgovara. Numb može značiti utrnuo, bez osjećaja, tup, ukočen. Zadržao bih se na nekoliko stihova te pjesme koja govori upravo o očekivanjima koja je vrlo teško ispuniti. Pjesma je, zapravo, upućena onome tko ta očekivanja postavlja pred čovjeka. Ako ste imali priliku poslušati tu pjesmu, sam pjevačev glas i glazba koja prati njegov glas ostavljaju dojam da je u pitanju velika patnja i bol koja se nalazi iza tog glasa i iza te glazbe. Pjevač Chester Bennington je nedavno počinio samoubojstvo. I sam se dugo vremena borio s depresijom, te ovisnostima o alkoholu i drogama.

Slušajući tu pjesmu, može se čuti težina koja stoji iza nje, težina koju je bilo teško nositi i podnositi. Pjevačev glas na trenutke, osobito kad pjesma dolazi do svog vrhunca, više je vrištanje, negoli pjevanje. Vapaj. Vrisak za pomoć. Za shvaćanje. Za razumijevanje da taj dosadašnji odgoj više ne ide. Pjesma je pogled djeteta na roditeljski odgoj koji je utemeljen na visokim očekivanjima, zbog kojih dijete pomalo otupljuje.

Kad se čovjek zaustavi na stihovima, na riječima te pjesme, osjeti svu težinu i sav otpor koji slabiji ima prema jačem. U ovom slučaju, riječ je o nezdravim i nerealnim roditeljskim očekivanjima koja stavljaju na leđa svoje djece. Ova pjesma govori o pucanju pod pritiskom i šalje poruku roditeljima koji tako odgajaju svoju djecu.

U jednom dijelu pjesme stihovi idu ovako: Zar ne vidiš da me gušiš, držiš me prečvrsto, bojiš se da ne izgubiš kontrolu? Zato što se raspada sve ono što si mislio da ću postati…


NE ŽELIM BITI NETKO DRUGI

Umijeće odgoja se tu nalazi na velikom i teškom ispitu. Držati sve pod kontrolom, na kratkoj uzici, sa strogim pravilima, ili graditi odnos na povjerenju, koje će i dalje poznavati disciplinu, pravila i očekivanja? Kako djeca imaju svoje snove o tome što će biti kad narastu i čime će se baviti, tako i roditelji imaju svoje snove i svoje planove za njih. Koliko sam samo puta imao priliku slušati žalopojke i tužaljke razočaranih roditelja što su im djeca otišla nekim drugim putem, a ne onako kako su oni planirali, kako su to oni zamišljali. Posebno kad se sagleda koliko je tu samo uloženo truda, muke, neprospavanih noći… I tko ima roditelju pravo zabraniti sanjati i očekivati nešto od njihove djece?

Ovdje ni ne želim zabraniti roditeljima njihove nade, njihove želje, planove, snove, a ponajmanje molitve za njihovu djecu, nego dati jednu drugu perspektivu koja ponekad djeluje zaglušujuće na primatelje tih očekivanja, nada, želja, planova i molitava. Početak pjesme Numb zvuči kao upozorenje: Umoran sam od toga da budem ono što ti želiš da budem (…) Ne znam što očekuješ od mene stavljajući me pod pritisak da budem kao ti.

Već od rođenja puno je tu očekivanja koja su stavljana pred svakoga od nas. Sviđalo se to nama ili ne sviđalo. Pisanih i nepisanih. Izrečenih i neizrečenih. Pravila ponašanja u kući i u društvu. Bonton. Zakoni. Božje zapovijedi. Raznorazna pravila i propisi vezani za promet, za rad u nekoj organizaciji, za volontiranje, za pušenje na javnim mjestima, za konzumaciju alkohola, ponašanje u školi… Svi imaju neka svoja pravila, propise i upute vezane za njihove sustave, organizacije ili vjerske zajednice. Da ih nema, nastupio bi kaos i svatko bi radio po svom izboru. U društvu, zato što nismo svi otoci i zato što živimo u međuodnosima s drugim ljudima – potrebno je te odnose i regulirati.

No, naglasak želim ipak ostaviti na nezdravim očekivanjima roditelja, naših nadređenih, bilo direktora bilo vjerskih poglavara, koja šalju poruku sličnu onoj iz pjesme američke rock-skupine. Koliko god sam dobar, nisam dovoljno dobar. Koliko god sam pametan, nisam dovoljno pametan. Koliko god dobra napravim, nisam ga napravio dovoljno. Što god učinio, rekao, napravio, nije dovoljno dobro. U prijevodu to znači da je sve što radim krivo i svaki moj korak pogrešan. Pogreška. U prijevodu to znači da želiš da ja budem kao ti, a već u samom početku je jasno da je to nemoguća misija. Jer ja nisam – ti. I ne mogu biti ti. Ne mogu biti netko drugi.

Mislim da nitko nema neku veliku želju živjeti u takvim uvjetima. Ni u obitelji. Ni u Crkvi. Ni na poslu. Ni u školi. Nigdje. Težina koju takvi uvjeti predstavljaju nije više obična težina. Ta težina zahtijeva od mene da budem netko drugi umjesto da radim na sebi da budem bolji ja. Jer, na kraju, to je sve što i možemo učiniti. Raditi na sebi da budemo bolji.