S ovim kratkim odlomkom iz Lukina evanđelja susrećemo se svake treće godine u službi čitanja na 16. nedjelju kroz crkvenu godinu. Ovo nas svjedočenje definitivno ne ostavlja ravnodušnima. Zbunjuje nas, ostavlja bez riječi, pomalo i ljuti, ogorčeni na „nepravdu“, pa o ovome evanđelju mnogo raspravljamo svrstavajući se spontano na Martinu stranu.

U posljednjih stotinjak godina često se raspravlja o tome čemu dati prednost - akciji ili meditaciji? Djelu ili lamentiranjima, raščlanjivanjima, promišljanjima? Geslo svetoga Benedikta, kojega je Papa Pavao VI. 1964. godine proglasio zaštitnikom Europe, bilo je: „Ora et labora – moli i radi!“ U međuvremenu su, u skladu s vremenom u kojemu živimo i koje kao da leti sve brže, taj moto mnogi ljudi preokrenuli samo u: Radi! Molitva kao da je postala besmislena, suvišna, oduzima dragocjeno vrijeme, a vrijeme je, dakako – novac. Barem tako stoji u zakonu današnjega svijeta koji misli da se bez novca ništa ne može postići i ostvariti. Ipak, u zadnje vrijeme kao da je kod mnogih mladih i rad postao besmislen cilj. Zašto?

Na svome putu u Jeruzalem, gdje ga očekuje teško razračunavanje, Isus je tražio mjesto gdje bi se malo odmorio. Iz svega se dade zaključiti da je došao nenajavljeno, ali u kuću u koju je češće navraćao sa svojim učenicima, u dom svojih vrlo gostoljubivih prijatelja Lazara, Marte i Marije.

Brižna Marta žurno se dala na posao da bi pogostila dragoga prijatelja, dok je Marija sjela do Isusovih nogu i sva se pretvorila u uho da bi što bolje čula Njegove riječi. Marta trči po kući, opslužuje, donosi i odnosi, lupa loncima i zdjelama, pazi da ne bi čega nedostajalo Gospodinu i Njegovoj pratnji, brine se da budu što bolje i što prije namireni – dok Marija sjedi do Njega i upija Njegove riječi. Marta pogledava prema Isusu i dosta mu otresito predbacuje: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.“

Mi bismo danas vjerojatno bili taktičniji, ili barem tiši, diskretniji, i svoje bismo negodovanje Mariji izrazili na drugi način. Možda bismo joj tek prišapnuli, pozvavši je u stranu, da nam pomogne u pripremi nečega čime bismo počastili dragoga gosta. No, možda je Marta znala da ni jedan pristup njezinu sestru ne bi odvratio od nakane da sluša Riječ Gospodnju, pa nije ni marila za to kako da joj što diskretnije da do znanja da joj treba pomoći. Ni obraćanje Isusu da „posreduje“ u tome ne donosi joj ono što je očekivala. A bome ni nama. Isus se Marti obratio nježnim tonom: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno! Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“

Gdje je tu „pravda“? Mnogi se to pitamo. Je li bolja majka koja oko djece trči, skače, presvlači ih, hrani, pere, kupa, umiva – ili ona koja im priča bajke, sve drugo ostavljajući za kasnije – i ručak, i hrpu neoprane odjeće, i prašnjavi dom. Što je važnije? I je li ovo uopće dobra usporedba? Zar je bolje odabrao onaj koji se brine za bolesnoga roditelja, vodi ga na preglede, terapije, injekcije, operacije – ili njegov brat koji kod kuće čita psalme? Što je prioritet? Kako se spašava duša? Ne kosi li se ovo evanđelje s onim u kojemu stoji da je, ako ti vol upadne u bunar, nužno spasiti ga, makar bio i Dan Gospodnji koji treba svetkovati? Pa nećeš valjda krenuti na hodočašće, pa makar i na koljenima, dok se drugi brine za tvoju nenahranjenu, pospanu i prljavu djecu? Ili treba upravo tako? Jest, Marija je bolje odabrala, reći će mnogi i dodati: Pa naravno da je bolje sjediti i ne raditi, nego jurcati po kući i posluživati. Kao da Marta ne bi radije sjela i slušala Kristove riječi! Riječi umornoga, gladnoga i žednoga Krista.

Po čemu je Marijin odabir „bolji“? „Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.“ Kao i svi drugi događaji u evanđeljima, tako ni ovaj nije neka usputna vijest. Ono je važna uputa, putokaz za naše kršćansko poimanje stvari, a onda, u skladu s tim, i djelovanje. Luki nije bila namjera zapisati jedan usputni susret, nego nas poučiti o istini koja nije privremena i kojom bismo zadovoljili tek svoju sadašnjost.

Luka kao da nam želi pomoći u razlučivanju bitnoga od manje bitnoga (jer, oboje je, dakako, važno). Bitnije je da se što bliže u duhu primaknemo Isusu i da momentalno zaboravimo na dvije tisuće godina koje nas dijele od Njega, da ga primimo kao dragoga gosta i da riječi kojima se obratio Marti uputimo sebi: „Ljubljeni moji, nepotrebno se brinete i uznemirujete za mnogo, a samo je jedno potrebno!“ Doista, Isus sigurno ima pravo, jer brinu nas mnoge nepotrebne stvari. Uzrujuvamo se oko nevažnoga, vrijeme i snagu gubimo na prolazno, sami sebi nagomilavamo obveze i probleme koji nas nemilosrdno iscrpljuju i zamaraju. I Marti i nama Isus govori da mnogo toga ne zavrjeđuje našu pažnju i silno zalaganje. Trebamo se naučiti razlikovati bitno od nebitnoga, tek tada će zavladati mir u našemu životu.

Što je, dakle, bitno u našemu životu? Što je, među našim mnogim obvezama i dužnostima, ipak ono „najvažnije“? Koliko je važno davati, toliko je bitno i primati. Primati od Krista. To znači slušati Njegovu riječ. Kristu je važno da nam prenese ono što jedino može popuniti našu unutarnju glad i utažiti našu unutarnju žeđ. To je ona živa voda o kojoj je već govorio Samarijanki koja ga je napojila. Dakako da je važno ugostiti putnika, Isus to ne zanemaruje niti to bagatelizira, umanjuje, omalovažava. Međutim, važnije je u svemu što činimo i radimo pronaći smisao, a to je Krist. A ako ti sam Krist dođe pod krov, kao što je došao Marti i Mariji, što je važnije nego blagosloviti taj trenutak, zahvaliti Bogu na darovanoj „povlastici“, skutriti se do Njegovih nogu i poslušati Njegovu Riječ? Sve drugo može malo pričekati. Jurimo i zujimo kao muhe pa, makar nam namjere bile i najplemenitije, zaboravljamo na Krista. U nastojanju da zadovoljimo elementarne potrebe bližnjih (nahranimo djecu, promijenimo bolesnome posteljinu, skuhamo ručak umornome mužu i slično) – zaboravljamo odnosno odgađamo u svemu se što radimo obratiti Bogu – ili ga zazvati upomoć, ili mu zahvaliti na darovanome, svejedno. Dakako da je plemenito, gostoljubivo i požrtvovno Martino nastojanje da Učitelja i učenike namiri u svim njihovim elementarnim potrebama, ali zaboravljamo da to nisu Njegove „elementarne“ potrebe. Njemu je važnije dati nam „vode žive“ nego utažiti tjelesnu žeđ hladnom vodom s izvora.

Stanimo načas! Ne jurimo, ne trčimo, ne žurimo! Nemojmo se kao sumanuti razletjeti na sto strana da bismo udovoljili svima oko sebe. Prvo namirimo sebe u (kratkoj) stanci rezerviranoj za susret s Gospodinom. Isus nije namjeravao pod Martinim i Marijinim krovom odsjesti danima. On je samo kratko tu, usput, u prolazu, na putu za Jeruzalem. Zato je taj osobiti trenutak trebalo iskoristiti poput Marije. Nađimo vremena za Božju Riječ i sjednimo u duhu do nogu svoga Učitelja. Neka nas On nadahne i zaokupi svojom osobom te nas uvede u pravu istinu.

Uvjeren sam da ćemo tako upoznati smisao svoga života i cilj svih svojih briga i napora. Također sam uvjeren da ćemo time obogatiti svoj život više nego što bismo to mogli učiniti vidljivim i opipljivim zemaljskim rezultatima svih svojih briga, naprezanja i nastojanja. Amen.