30. Nedjelja kroz godinu

ŠTO HOĆEŠ DA TI UČINIM? UČITELJU MOJ, DA PROGLEDAM.
KLIČITE OD RADOSTI!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Jr 31, 7-9
  • Ps 126 (125)
  • Heb 5, 1-6
  • Mk 10, 46-52

Biti u ropstvu nije dobro. Robove, vjerojatno još i danas, vidimo kao ljude u okovima, koji radi po cijele dane za svoga gospodara. To je slika roba biblijskih vremena, koja se u mnogome razlikuje od slike robova naših dana. Suvremeno ropstvo nema vidljive lance i okove i baš je zbog toga mnogo opasnije. Nije li ropstvo raditi za poslodavca po cijele dane za mizernu plaću, koju sve češće i ne dobijemo? Nije li ropstvo zaslijepljenost materijalizmom, lažnim sjajem, „vrijednostima“ koje nam se nameću u lošim i debilnim serijama na dalekovidnici? Ipak, najteže i najveće ropstvo suvremenog čovjeka je sljepilo duše. Ravnodušnost, nezainteresiranost, samodostatnost posljedice su tog sljepila, koje vode prema depresiji i općem nezadovoljstvu. Kada imaš “zatvorene oči”, kada ne vidiš stvari, pojave i događanja oko sebe, znači da ne razumiješ ili ne želiš razumjeti znakove vremena.

Biti slijep i progledati velika je radost. Radost je temeljna poruka današnjih biblijskih čitanja. Vesele se spašeni iz ropstva, kao i oni ozdravljeni. Trebali bi se radovati i svi oni koji su potaknuti Božjom riječi izašli iz tame i ropstva svoje sebičnosti i samodostatnosti.

Starozavjetni tekst je iz “Knjige utjehe” proroka Jeremije. To je vrijeme obnove izabranog naroda, vrijeme izbavljenja iz babilonskog ropstva, vrijeme proroka Jošije, kojeg Bog podiže iz naroda da provede Njegov naum. Spasenje dolazi kada se činilo da je sve propalo i da će izraelski narod u ropstvu nestati. Nakon pretrpljene kazne Bog pruža utjehu i spašava “ostatak” (reliquiae reliquiarum) svoga naroda. Nisu ostali utjecajni, oni na položajima ili bogati, nego “slijepi i hromi, trudnice i rodilje”. Bog ih vodi kroz pustinju koja će procvasti, po putovima koje je poravnao, jer je On Otac njihov, a Izrael je Njegov “prvijenac”. Progledali su, shvatili svoju grešku, prihvatili i mukotrpno odradili kaznu u ropstvu. Radosni i s pjesmom vraćaju se u domovinu, a Bog ih poziva: “Kličite od radosti!”

Poslanica Hebrejima ističe Isusovu Velikosvećeničku ulogu. “Od ljudi uzet za ljude”, prihvaća težak i odgovoran svećenički poziv. Postaje primjer svim svećenicima, naročito svećenicima našeg vremena, koji žive i rade u vrlo teškim uvjetima materijalizma, relativizma i agresivnog ateizma. Zato ih posebno cijenimo, poštujemo i spominjemo u našim molitvama.

Slijepi prosjak Bartimej uporno je dozivao Isusa, ustrajao je i nakon pokušaja da ga ušutkaju. Postigao je cilj, ustao je, odbacio ogrtač i došao do Isusa. Mnogo je simbolike u njegovom postupanju. “Sine Davidov, smiluj mi se” – poziv za pomoć, “ustati” – kao uskrsnuti, odbaciti ogrtač – kao odreći se starog čovjeka i zamoliti: “Učitelju moj, daj da progledam!” Tako je našao put do spasenja, jer je gledajući, što znači shvatiti i prihvatiti, slijedio Krista.

Ropstvo i “sljepilo”, koje spominju biblijska čitanja, nažalost, nisu prestali. Suvremeni svijet je unatoč modernoj tehnologiji i svim drugim dostignućima sve više u ropstvu i sljepilu svoje sebičnosti. Najveći je problem što sljepilo ne primjećuje, ili ga više i ne može primijetiti. Tako dovodi u pitanje Božju pomoć i izlazak iz ropstva. Naš narod u tome ne zaostaje, čak bi se moglo reći da se trudi dosegnuti “napredni” svijet. Kao da smo zaboravili devedesete kada je i Hrvatima postalo jasno da Bog skrbi za svoj narod. Oslobođeni smo ropstva komunizma i antifašizma. To ropstvo nije uvjetovano grijehom i nepoštivanjem Boga, nego lošim, nepromišljenim političkim odlukama. Ali „sljepilo“ ne popušta i morali bi postati svjesni da i Bog ima živce. Zato treba ustrajati u svojoj vjeri, ne dozvoliti da nas se ušutka, ne oboljeti od suvremenog sljepila duše, skromno i ponizno zamoliti Boga za nekoliko dobrih „optičara“, pa s puno pouzdanja očekivati Božji poziv:” Kličite od radosti!”