Došla je i ta toliko očekivana i najavljivana 2000. godina. Došla je zapravo kao i svaka druga do sada, samo uz mnogo više buke. Diljem svijeta natjecali su se tko će ponuditi nezaboravniji, luđi (i skuplji) doček. Ludih i luđih svakako je bilo, no već će ih onaj idući novogodišnji provod ipak baciti u zaborav. Dakle, ako smo se radovali samo jednoj noći, uglavnom se nije previše isplatilo. Čemu bismo se trebali nadati i što očekivati u godini 2000.? Čemu se uopće današnje generacije mogu nadati? I žele li se ičemu nadati?
Na mlade su se oduvijek pozivali, njima su se pravdali, njih su prozivali. Pa i u ovo nedavno predizborno vrijeme obećanja i "upucavanja" najmlađim biračima mnogima su bili glavni adut. Neki su time čak prevršili i svaku granicu dobrog ukusa. Premda ne volim razglabati o politici, pojedina predizborna obećanja (a bilo ih je mnogo, čudnih, zanimljivih i duhovitih, sa svih strana) ipak su me izazvala da ih spomenem. Obećanja koja su bila doslovce, riječju i djelom u smislu poznate izreke "kruha i igara". Najgore je zapravo što je onaj prvi dio izreke izostavljen. Tako se dobiva dojam da bi se mladi na ovim prostorima trebali oduševiti već samim time što će moći slušati glazbu koju vole (kao da to do sada nismo mogli) i što ih se u njihovoj slobodi neće ograničavati (raznim "moralističkim glupostima"). Riječi su malo karikirane, ali smisao je isti.
Zašto se onima koji bi trebali biti nositelji i graditelji budućnosti pripisuje toliko malo intelektualnih sposobnosti i potcjenjuje ih se takvim i sličnim smiješnim obećanjima? Jesu li i sami za to krivi? Jer, koliko je mladih danas zaista bezvoljno i potpuno nezainteresirano za bilo što korisno?
Prema mojim laičkim procjenama — poveći broj. Oni su nezainteresirani za angažman u društvu, bar jednako tako kao što je za njega nezainteresirano i sâmo društvo.
* * *
Ipak, mlade su generacije oduvijek bile nositelji idealâ, novih ideja, pokretâ, promjenâ. A mnogi, unatoč svim negativnim odjecima u suvremenom društvu, još uvijek nisu izgubili svoje ideale. Postoji i jedna osoba koja osobito prepoznaje tu snagu i taj duh mladih i stalno ih iznova bűdi u svojim porukama i na različitim susretima: sveti otac Ivan Pavao II.
U svojoj poruci za ovogodišnji, 15. po redu,
Svjetski dan mladih istaknuo je, među ostalim:
"Mladi sa svih kontinenata, ne bojte se biti sveci novoga tisućljeća! Razmatrajte i
ljubite molitvu; budite dosljedni sa svojom vjerom i velikodušni u služenju braći,
djelatni udovi Crkve i graditelji mira. Kako biste ostvarili ovaj naporni životni naum,
trajno slušajte njegovu Riječ, snagu crpite iz sakramenata, osobito iz euharistije i
pokore. Gospodin vas želi za neustrašive apostole svojega Evanđelja i graditelje novoga
čovječanstva. Doista, kako ćete moći ustvrditi da vjerujete u Boga koji je postao
čovjekom ako ne zauzmete stav protiv onoga što ponižava ljudsku osobu i uništava
obitelj? Ako vjerujete da je Krist objavio ljubav Očevu prema svakom stvorenju, nećete
moći izbjeći svekolike napore da pridonesete izgradnji novoga svijeta, utemeljenoga na
snazi ljubavi i opraštanja, na borbi protiv nepravde i svake fizičke, moralne i duhovne
bijede, na usmjeravanju politike, ekonomije, kulture i tehnologije na službu čovjeku i
njegovome cjelovitom razvoju."
>>>
Papa u nekoliko rečenica svoje poruke mladima obrazlaže i smisao ove jubilarne
godine. Možemo li unatoč svim zamkama i kočnicama današnjeg društva, te unatoč
brojnim teškoćama na putu da to ostvarimo, potaknuti 2000. obljetnicom Kristova
rođenja, pokušati zaista biti kršćani? Nastojati na pragu novog tisućljeća pronaći
svoje mjesto u Crkvi i u društvu? Svakako treba pokušati, jer, u suprotnom, postoji
velika opasnost da bezvoljnost i indiferentnost postanu masovna groznica, koja će nas,
kao u nekom od futurističkih filmova, učiniti bezličnim robotima.
>>>
Suprotno različitim očekivanjima, početak 2000. nije obilježen ničim spektakularnim (osim spomenutih proslava i toga što smo pri pisanju godina onu prvu brojku zamijenili brojem 2). Jedni su možda razočarani, drugi misle kako ono najbolje ili najgore tek slijedi, a treći se, pak, ne daju impresionirati globalnom groznicom, te pokušavaju plivati u životnoj stvarnosti, koja dolaskom famozne 2000. nije nimalo promijenjena.
Čemu da se, dakle, nadamo u 2000.? Nadajmo se da će makar taj izvanjski, kalendarski, "novi početak" biti mogući poticaj za novi početak ovoga našeg društva. Da će i simbolika obilježavanja Jubileja 2000. na neki način dati poticaj mladima da izađu iz kolotečine, jednoličnosti i besmislenog načina života, da izađu iz svijeta ulice, imaginarnih filmskih i virtualnih likova. Da prestanu biti pasivni promatrači svijeta i života oko sebe, dopuštajući da ih vode tek prolazni trendovi. Poticaj i onima koji skrštenih ruku očajavaju nad svojom sudbinom da se hrabro uključe u stvarni život i vlastitim ga snagama, makar malo, promijene na bolje.
NEVENKA GAŠPAROVIĆ