BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

ZNAČENJE OBREDA SMRTI I UKOPA

KRIST - POBJEDNIK SMRTI

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Isus ulazi u kuću Jairovu, jednog od nadstojnika sinagoge, ugleda buku i one koji naricahu u sav glas, te im kaže: "Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava." A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku, te Petra, Jakova i Ivana, pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku, govoreći: "Talita, kum!", što znači: "Djevojko, ustani!" I djevojka odmah usta i poče hodati.

"Dijete nije umrlo, nego spava!" (Mk 5, 21-43)

Sve je već bilo pripremljeno za ukop. U Izraelu ne smije ostati nijedan mrtvac bez ukopa. Pa ni osuđenik na smrt, ni najveći neprijatelj. Zato obredi pogreba imaju izvanrednu važnost i imaju stroge propise. Mrtvacu najprije zaklope oči. Zatim ga operu mirisima i mirodijama. Nard, mira i aloje su najčešće. Dio se izlije na tijelo, ostalo se izlijeva u grob.

Oprano i namirisano tijelo zamota se u plahtu. Rubac prekriva glavu, a noge i ruke vežu se vezicama. Sve je to već pripremljeno za ukop kad Isus uđe u Jairovu kuću. Tu su već i nosioci koji će tijelo ponijeti na počivalište. Tu su prijatelji, bliža rodbina, koja se izmjenjuje uz bučne izljeve boli. Svirači i narikače su obvezatni. Talmud propisuje da i siromah, ako mu žena umre, mora pozvati bar dvojicu svirača na fruli, koji će svirati tugaljive melodije i bar jednu narikaču, koja će svojim naricanjem izraziti bol roditelja i obitelji. Odijela se razdiru. Istog dana, radi vrućine, nosi se mrtvaca na groblje. Bogatiji imaju svoje grobove u svojim vrtovima, izdubene u stijeni. Grobovi su obično u podzemnim prostorijama, u koje se ulazi kroz atrij. Tu ima više udubina, do osam. Siromasi obično otvor zazidaju, dok bogataši zatvaranju grob okruglim kamenom koji se kotrlja po kanalu, a zatim se učvrsti.

U početku Izraelci imaju jednostavne grobove i lice je pokojnika okrenuto prema Istoku. Takvi se grobovi mogu vidjeti u iskopinama u Kumranu. Grobovi se bijele posljednjeg mjeseca liturgijske godine (mjesec adar = veljača/ožujak), da vjernici ne bi prelazili preko grobova i tako postali obredno nečisti. Bogati podižu i spomenike. Herod je izgradio skupocjeni mauzolej - Herodion, golemi dvor-utvrdu. Na Maslinskoj gori pokazuju se Abšalonov grob, grobovi sudaca, Zaharijin grob i drugi.

* * *

Kod svih naroda "dah" je znak života. U Grkâ mrtvacu se zaklope oči i stavi mu se pod jezikom novčić, da se utvrdi stvarna smrt i ujedno da pokojnik može platiti brodarinu Haronu, koji duše prevozi preko Stiksa, u zagrljaj podzemnog boga Hada. U Rimu, prije nego uzmu toplu masku pokojnika, svjedoci triput zazivaju ime pokojnika. Izraelci vjeruju da se kod smrti duh vraća Bogu, a tijelo-prašina predaje se zemlji. Pokojnika prenose u "gornju sobu" i tu se rodbina i susjedi okupe za posljednji pozdrav.

Kod Egipćana se u sarkofag stavljaju magijske formule, da otjeraju napadača. One su u obliku zmija, krokodila, čudesnih i strašnih stvorenja. U grobove stavljaju hranu i piće, predmete kojim se mrtvac služio i zabavljao za života, njegovu ljubav i radost. Egipćani žele pokojnima sretno putovanje prema nepoznatom svijetu. U Grčkoj pokojnika jednako opskrbljuju potrebnim predmetima. Kod Babilonaca, Perzijanaca i Rimljana razvijen je kult mrtvih, da bi se otklonio zlokobni utjecaj mrtvih, koji mogu na različite načine škoditi živima. Poznate su u Rimu svečanosti lemuria u čast mrtvih kroz tri dana, sa sazivima, proklinjanjima i čišćenjima.

* * *

Izrael se izdiže kao svijetla točka nad tim praznovjerjem. Ne pokušava prevariti smrt kao Egipćani mumificiranjem, da produže pokojniku život. Smrt je dijeljenje i to se prihvaća u vjeri i u nadi uskrsnuća, bar u stoljećima neposredno prije Krista. Ne pozna magijske ili praznovjerne obrede da se umíre duhovi pokojnikâ, da ne škode živima. To je i Zakonom strogo zabranjeno. Kult mrtvih je neka vrst pobožanstvenjenja mrtvih, što se protivi Prvoj zapovijedi. Zakon traži da se takvi uklone iz Izraela. Bog, kao dobri pedagog, ne objavljuje u početku jasno vjeru u uskrsnuće i prekogrobni život, da ne bi Izrael počeo štovati pokojnike i tako zasjenio kult jedinog i pravog Boga. Istom kad je vjera u jedinoga, živoga i pravoga Boga postala čvrsta i duboko ukorijenjena, Bog objavljuje veliku nadu u uskrsnuće i život vječni.

Pred smrću Izraelac ima jasno vjerničko držanje. Smrt je jasan znak ljudske krhkosti. Čovjek nije Bog. Čovjek je smrtan. Kao cvijet na polju: jutrom se rascvjeta i uvečer se suši. Smrt je tajanstvena sila vezana uz grijeh. I bit će pobijeđena kad konačno bude pobijeđen i grijeh. Samo Bog može istrgnuti ljude iz zagrljaja smrti, jer samo Bog nas može osloboditi od ropstva grijeha. To će ostvariti Isus, pobjednik smrti.

* * *

Sve je već pripravljeno da se mrtvo dijete ponese na ukop. Ali tu je onaj koji je uskrsnuće i život i koji i zapovijeda smrti: "Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!" Taj poklik će odjeknuti na svršetku povijesti svima, u dan uskrsnuća mrtvih. Djevojka je oživljena, ali opet će umrijeti. Ali vjera u Isusa učvršćuje našu nadu da ćemo na Sudnjem danu uskrsnuti na vječni život. Na to nas poziva svaka euharistija, dok se spominjemo onih koji su pred nama otišli i spavaju snom mira, sa željom i molitvom da im Gospodin daruje "mjesto osvježenja, svjetlosti i mira".

KRŠĆANSKI ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE! (5)

ŽRTVENI KULT

Hram doziva u pamet ozračje puno života, u kojem se neprestano prinose žrtve Bogu. Crkva i svaki vjernik jesu Božji hram. Moraju se i u njima prinositi stalne žrtve, kao i u Hramu. Život vjernika mora biti sveta žrtva Bogu. To je već naglašeno u Prvoj Petrovoj poslanici (2, 5-9). Pavao i drugi novozavjetni tekstovi to će produbiti i osvijetliti.

"Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno." (Rim 12, 1-2)

* * *

Kršćansko postojanje je duhovno bogoslužje. Kako? U ispravnom životu svetosti i ljubavi "sebe" (tijelo je mjesto osobe) prinositi, prikazivati Bogu kao žrtvu. To traži, s jedne strane, da se ne suobličujemo ovom svijetu, a, s druge strane, da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti, da mognemo razabrati što je volja Božja. Pavao ovdje ide na bitno. Zvuči kao tumač zaziva u Očenašu: "Budi volja tvoja!", i molitve Isusove u odlučnom času njegova života u Getsemaniju: "Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine, te je ne pijem, budi volja tvoja!" (Mt 26, 42) Bog ima u svojem božanskom planu svoj naum (= njegova volja) i to treba ostvariti. Potrebno je spoznati, razabrati, ostvariti što je volja Božja. Žrtva života je u onom što je dobro, Bogu milo, savršeno.

Jednako o tome govori i pisac Poslanice Hebrejima. Poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuju onečišćene, daju tjelesnu čistoću; koliko više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bezprijekorna prinese Bogu - "očistivši savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome!" (Heb 3, 14). "Služba" je u izvorniku kultski izraz. Pisac povezuje život kršćanina kao žrtveni kult Bogu s Kristovom žrtvom, s njegovim svećenstvom. To je još jače naglašeno u sljedećem tekstu: "Zato, jer smo primili kraljevstvo neuzdrmljivo, iskazujemo zahvalnost, iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem (poštivanjem) i strahopoštovanjem." (12, 28) Kršćanin je dionik "kraljevstva neuzdrmljiva", i to mora i životom potvrditi. Sav život mora biti liturgijski čin, pun poštovanja i strahopočitanja.

Ovdje je kršćansko bogosluženje povezano s Kristovim svećenstvom i s njegovom žrtvom. Pavao u raspravi s obraćenicima iz židovstva, koji ističu obrezanje, kaže: "Mi smo obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje." (Fil 3, 3) Život kršćanina kao bogosluženje ostvaruje se po Duhu Svetom koji nam je dân.

* * *

Vratimo se k prvom Pavlovu navodu iz Poslanice Rimljanima. Pavao ističe da svi, prihvativši evanđelje i ulazeći u ozračje spasenja, moraju biti žrtve žive, svete, Bogu mile. Svako obraćenje je u vidu obraćenja svijeta. Stoga Pavao obraćenike naziva "prvina". Tako je Epemet "prvina Azije" (Rim 16, 5), dok je dom Stefanov "prvina Ahaje" (16, 15). Svaki vjernik-obraćenik mora postati apostol za druge, prvina koja predstavlja plodnu žetvu. Na Duhove (dan Pedesetnice) prvi obraćenici postali su doista "prvine" cijelog svijeta. Bili su zastupljeni ljudi pobožni "iz svakog naroda pod nebom" (Dj 2, 5). Bio je to prodor Duha Svetoga u sav svijet.

Jakovljeva poslanica (pisana između 80. i 90. godine) za kršćane kaže da su "prvina njegovih stvorova" (Jak 1, 18). Tako imamo proširen pojam. Kršćanin je ne samo hram Božji u svijetu, nego i kozmički hram Božji. U Kristu je sve stvorenje pozvano da postane žrtva Bogu mila, da Bog bude "sve i u svemu" (1 Kor 5, 28). Svima je ponuđeno spasenje. I svaki kršćanin mora se osjetiti kao prvina te kozmičke liturgije.

"Prvina" se zovu i najraniji ubrani plodovi "prvog" uroda polja, koji su se smatrali kao "ono najbolje" od uroda. Kod većine starih naroda prvine su se prinosili božanstvu. Izrael prinosi svome Bogu "najbolje prvine svoje zemlje" (Izl 23, 19). Svečano se prinosio prinos prvine pšenične žetve u vrijeme Pedesetke, blagdana koji je i nazvan "Dan prvina". Taj bogoslužni obred izjednačuje se sa žrtvom. Prinos je čin zahvalnosti Bogu, Gospodaru prirode i svake plodnosti. Obred posvete Bogu prvenaca od plodova posvećuje čitavu žetvu, te zemaljska dobra prelaze iz svjetovnog reda u područje svetoga.

Konačno, preneseno na viši plan, Izrael ("Prvina plodova njegovih" - Jr 2, 3) i kršćani (Jak 1, 18), osobito prvi obraćenici (Rim 16, 5), uspoređuju se s prvinama što su uzete iz cjeline i prinesene Bogu u Kristu. Na planu spasenja ta posvećena elita ima djelatnu ulogu u posvećenju svijeta i kozmosa, kako smo vidjeli. (RBT, Prvine)

* * *

Bl. Alojzije Stepinac znao je ponavljati u svojim pismima iz Krašića Isusovu poruku apostolima: "Idite i naučavajte sve narode!" (Mt 28, 19) A dok su "katolici sjedili (protivno Kristovoj zapovijedi), dotle su materijalisti i njima slični išli od kuće do kuće, od ureda do ureda, od kraja do kraja, da pridobiju pristaše za svoj nauk, a da ih onda, kako veli Krist, ‘učine sinom paklenim, dvaput gorim od sebe’ (Mt 23, 15)". Kad bi katolici shvatili Isusovu riječ i poslušali je, ubrzo bi svijet bio katolički.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<