MISLI I RAZMIŠLJANJA

MOŽE LI SLIKA BOGA ŽENE ZAMIJENITI SLIKU BOGA MUŠKARCA?

JE LI BOG ŽENA?

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Bog se utjelovio kao muškarac. Čak i u dubini Trojstva mi onda govorimo o Sinu i Ocu, premda oni nadilaze spol.

Ovoga je ljeta u zagrebačkim kinima prikazivan američki film "Dogma" redatelja Kevina Smitha. Kritičari su film pohvalili, bar kao zanimljivu blasfemiju. Najzanimljiviji je upravo po svojoj teološkoj travestiji. Ne samo da nam otkriva kako je Isus imao braće i sestara, kako postoji i trinaesti apostol, Rufus, koji je nepravedno izbačen iz Biblije jer je crnac, već je i sam Isus također bio crnac, kojega su iz rasističkih razloga izbijelili, dok je i sam Stvoritelj svijeta, Bog - žensko čeljade! To je, naravno, zafrkancija koja nema veze s poviješću i s logikom. Je li to onda blasfemija? Čitava religiozna priča navija za Božju stranu, protiv pobunjenih anđela. Slatkasta, pak, Alanis Morissette u ulozi Boga (koja obožava videoigrice) navodi filmskog kritičara u "Globusu" Igora Tomljanovića, uvjerenog agnostika, da bude spreman povjerovati: "u što god".

* * *

Formula te travestije otprilike glasi: Neka film na prvi pogled izgleda što blasfemičnije, iz komercijalnih razloga, a, s druge strane, neka zapravo bude što manje blasfemičan, opet iz komercijalnih razloga, da ne odbije previše gledatelja! On apelira upravo na kršćanske vrijednosti jednakosti svih ljudi pred Bogom. Biti Židov, kao Isus, bilo je na mnogim slučajevima strašnije (izloženo većoj diskriminaciji i progonima) nego biti obojen čovjek. Crnac-Isus aludira na Židova-Isusa; nosi u sebi konstruktivnu provokaciju, koja afirmira upravo kršćanske vrijednosti, te slavi neznatne, koje Bog uzvisi nad moćnima. Mnogi afrički katolici sebi u drvu rezbare Isusa Afrikanca. Što bi u tome bilo tako strašno blasfemično?

Nije blasfemičan Bog-Crnac, makar tobože tako izgleda, nego je blasfemična vulgarnost u koju su apostoli, Bog i anđeli ovdje uronjeni! A to je sasvim drugi par cipela! Jer vulgarni ne vide vulgarnosti, a Boga-Crnca vide.

* * *

Slično je i s Bogom-ženom. Je li žena "Prvi i Posljednji", iskon i uvir svega postojanja, svijeta i povijesti, Bog vječan i neizmjeran, neizreciva tajna JHVH, "Ja sam onaj koji jest"? Je li žena punina bitka nad svim kretanjem i razlikama, nad svim određenjima ovoga svijeta? Jasno je da nije! Ali, jednako tako nije ni muškarac!

Oboje su stvoreni na Božju sliku: od početka "muško i žensko stvori ih". Bog je htio da čovjek bude muško i žensko; htio ga je u bogatoj različitosti; oboje jesu nešto dobro i jednako su "na sliku Božju". Tek zajedno su ta slika, ma koliko često ta slika bila zamagljena, uprljana i nesavršena.

Bog nije na sliku čovječju. Nije ni muško ni žensko; on je razlike spolova iz sebe tek stvorio. Muško i žensko, ipak, zrcale u sebi nešto Božje, kao simbol i slutnja onog što u Bogu nadilazi svijet i svaku misao. Ono majčinsko, očinsko, supružničko, roditeljsko i dječje u samome Bogu, što nepojmljivo nadilazi muževe i žene, roditelje i djecu, i ujedno ih stvara.

Bog je Ljubav, pa je i ljude stvorio da budu zajedno, jedno za drugo. Muškarac otkriva ženu kao drugo "ja", i obratno, u osobnome zajedništvu, u kojemu jedno drugome pomaže; dok su kao osobe jednaki, u isti se mah dopunjuju kao muško i žensko.

Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supružnici i roditelji na jedinstven način surađuju u Stvoriteljevu djelu. Zajedno su pozvani da kao Božji "upravitelji" ljubavlju podlože zemlju. Oboje su u jednakoj mjeri "vrhovnici", gledano iz motrišta Božje vječnosti. Patrijarhat je tek nešto povijesno, vremenito i promjenljivo. Oboje su pozvani da spoznajom i ljubavlju dijele Božji život.

Bog je stvorio bića ovisna jedna o drugima. Sunce i Mjesec, hrast i pticu, žabu i komarca, cvijet i pčelu. Ništa nije sámo sebi dovoljno, osim Boga. Sve se međusobno dopunjuje, osim punine iz koje je sve isteklo. Pa i sklad stvorenoga svijeta proizlazi iz razlika među bićima.

* * *

U mnogim je religijama Bog zazivan kao Otac. Kao što je, osobito u razdobljima matrijarhata, zazivan i kao Majka. Spolnost je jednostrana predodžba, no bitno je u njemu vidjeti roditelja koji voli svoju djecu.

Ipak, povijest Izraela, njegove društvene uloge proroštava, svećenstva i kraljevanja, kao i njegove religiozne predodžbe, bitno su obilježene muškarcem. Premda žena u Bibliji gdjekad odigra značajnu ulogu, štošta je predviđeno samo za muškarca. (Ako izuzmemo religijske predodžbe, antički su Grci bili još patrijarhalniji od Židova!) Patrijarhalnost je osobina velike većine naroda i kultura, sve do nedavno.

Bog se upravo u toj i takvoj povijesti utjelovio, i to kao muškarac. Odabrao je osobine potpunog i zbiljskog čovjeka, a to znači i u njegovoj spolnoj posebnosti, da bi sebe otkrio svijetu. Čak i u dubini Trojstva mi onda govorimo o Sinu i Ocu.

Ako su Osobe u Bogu nadspolne, onda predodžba Boga žene ne može zamijeniti Boga muškarca. No, može pomoći da ublažimo svoju predodžbu o muškome Bogu. Prisjetimo se majčinskih nježnosti u Ocu.

>[SADRŽAJ]<