S ONU
STRANU KATEDRE
MOJE NAJLJEPŠE RAZREDNIČKO
ISKUSTVO
DUŠA DUHOM DIŠE!
Još uvijek živim od sjećanja na Rim i od svega što smo u Rimu
vidjeli, doživjeli i iskusili. Pa se radujem, jer sam iskusila radost, pa molim više i
sabranije, jer sam iskusila blagoslov molitve, pa se osjećam lijepom, milom, duhovitom,
maštovitom, razigranom i opuštenom, pravom pobjednicom, jer sam dušom takla ljepotu,
milinu, duhovitost, maštovitost, razigranost i opuštenost Božju. A dah Duha Svetoga na
prijelomu dva tisućljeća pred cijelim je svijetom pokazao tko je pravi, jedini i
nepobjedivi pobjednik: Isus Krist, onaj koji je prije dva tisućljeća šačici svojih
učenika, pred svoj definitivni odlazak, obećao Duha Branitelja.
I taj Duh puše kud hoće, kamo hoće, kako
hoće, posve neovisan, nepredvidiv i silno, silno - duhovit! Znam da ima i teologa,
sociologa, svećenika, redovnika, redovnica i laika svih vrsta kojima je nauk Crkve o,
recimo, bračnoj i predbračnoj, prijateljskoj i posvećenoj čistoći, ili o ispovijedi,
"vrlo tvrd govor i tko ga može slušati", a dva milijuna onih kojih se to najviše
tiče - iskreno su se kajali za svoje grijehe, spoznavali svoju grešnost i ranjivost,
tražili sakramenat ispovijedi i "visili" o Papinim riječima, koje su bile jeka mladog,
lijepog, neodoljivog Učitelja iz Galileje... Znam da ima nas nastavnika, odgojitelja,
roditelja koji bi najradije digli ruke od ovih "koji nisu kao što smo mi bili" (ja bih
i danas, nakon šest sati nastave, otišla bilo kamo, toliko se osjećam iscijeđenom), a
svi oni mladići i djevojke na Tor Vergati zorno su pokazali da je njima sve važnije nego
da budu "kakvi smo mi bili kao mladi" - jer, iskreno, bili smo nikakvi! A Duh Sveti je i
to okrenuo na dobro ove mlade generacije.
* * *
O čemu se radi? U doba mladosti današnjih
roditelja ništa nije bilo tako važno kao biti "in". Djevojke bi nosile vrtoglavo
kratke suknjice, a mladići bi bili izopćeni ako bi imali kosu kraću "od ramena". I
baš je bilo "cool" kršiti sve Božje zapovijedi, i svaku pojedinu, pomalo se
"šminkati" s marihuanom i s ostalim drogama, čitati Fromma i feminističku literaturu,
odbaciti brak kao krajnje staromodnu instituciju, a svatko tko je držao do sebe - bio je
upućen u tajne transcendentalne meditacije. O studentskom ljevičarenju i razbucavanju
cijeloga svijeta revolucijama, da se i ne govori. I tako, ta je generacija odrasla,
ostvaruje svoje "ideale", postala je vodeća u politici, u kulturi, u gospodarstvu, i
strašno si laska kako je napredna i sve čini da se umili ovoj, najmlađoj, generaciji
svoje djece. Pa se hvali svojim sviranjem gitare, saksofona, probavanjem droge, pa se
hvali svojim pop-ukusom u glazbi, a Hemingwayem u literaturi; ma, sva čuda svoje moći i
medijske prisutnosti upotrebljava samo da se svidi onima koji će ih, kad odrastu i
osamostale se - cijeniti, slušati, slijediti, obožavati i, napokon, glasovati za njih na
nekim budućim izborima... I tako je to, globalno, na cijelom planetu!
* * *
A onda dođe jedan Papa koji je već star,
koji je sav život proveo djevičanski, predan Gospi, koji je sav život, uz mnogo
životnih križeva, živio sav Božji zakon i za Isusa Krista bio spreman i trpjeti i
umrijeti - i ti mladi slušaju njega, slijede njega, plješću njemu i govore mu punim
srcem: "Papa, mi te volimo!". U njegovom riječima prepoznaju ljubav, istinu, puninu,
ostvarenost, koje kao rosa padaju na njihove duše, "suhe, žedne bezvodne", kako bi
rekao starozavjetni psalmist.
Njihovi roditelji dali su im i ića, i
pića, i kuća, i po lepezu mama i tata, i razne braće i sestara, i materijalnih dobara
sasvim dovoljno, ali im nisu mogli dati ono što ni sami nemaju. Nisu im mogli dati ni
Boga, ni molitvu, ni životni optimizam, ni životnu radost, ni životni smisao, ni
moralnu čvrstinu, ni moralnu dosljednost, jer i sami žive kao vjetar koji prolazi kroz
krošnju drveća (ovo je slika jednoga mog frenda, koji je sretan što ne živi više
tako), jer i sami žive prazninu praznog života.
A tim svojim manje-više praznim životom -
dali su Duhu Svetom šansu da prazninu duša djece ispuni čežnjom za Božjom blizinom. U
Papinom nauku dotakli su Boga. I našli smisao.
* * *
Izrezala sam i sačuvala tekst Krste
Cvijića "Senzacionalni Woodstock pape Wojtyle" iz "Nacionala" (koji inače ne
kupujem). Autor pokušava odgonetnuti odakle toliki šarm Pape kod mladih ljudi.
Promatrajući mlada lica u Rimu (i na putu
u Rim) shvatila sam: neizmjerna čežnja za srećom, za ispunjenošću i za ljubavlju u
punini, koju Bog daje - motiv je koji je kao magnet pokrenuo globalno gibanje ljudi prema
Rimu.
Na Tor Vergati osjećala sam se kao
razrednica tijekom školskog izleta. I bila sam presretna: nitko se nije napio, nitko se
nije potukao, nitko nije napravio nikakvu štetu, a sve, svaki centimetar, bio je ispunjen
mladićima i djevojkama. I Duhom Svetim, koji je ispunjavao srca, duše i sav prostor;
moglo ga se, rekoh, dahom i duhom osjetiti, opipati. Osjetilo se da duša samo Duhom
diše!
I jedan, prekrasan, detalj, vrlo znakovit:
Ovi mladi ljudi okupljali su se oko svojih zastava; Hrvati oko hrvatske - naravno. I taj
hrvatski barjak u rukama hrvatskog mladića, koji je išao uz hrvatskog svećenika, koji
poznaje Rim i koji voli Papu - paradigma je naše budućnosti. Hrvatski barjak u ruci
hrvatskog mladića koji hoda uz Crkvu i uz Papu - jamstvo je da će naša duša i u
budućnosti živjeti radošću, milinom, ljepotom i dobrotom Božjom.
Jer i hrvatska duša samo Duhom Svetim
diše puninom!
ANA PENIĆ
>[SADRŽAJ]<