SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI U SAMOSTANU TRAPISTA "MARIJA ZVIJEZDA"

LJUBAV ŠUTNJOM GOVORI...

Razgovaramo s o. Nivardom Volkmerom, danas osamdesetogodišnjakom, koji je gotovo sav život proveo među trapistima. Zavolio ih je u dvanaestoj godini i kroz sav život ostao vjeran svojoj prvoj i jedinoj ljubavi - svom redovničkom zvanju i Bogu koji ga je još u djetinjstvu pozvao; naravno, i Blaženoj Djevici - Mariji, zvijezdi.

Kraj drugog tisućljeća od vremena kad je Ljubav, Riječ Božja, obukla tijelo i prebivala među nama bit će zapamćen po neočekivanoj, posve iznenadnoj otvorenosti ljudi, posebno mladih ljudi, duhovnosti, meditaciji, kontemplaciji, tišini, molitvi krunice, hodočašćima, ispovijedima... svetosti.

Iz dana u dan sve agresivnije nam se nameću duhovnosti koje na neki način omamljuju osjećaje i umrtvljuju duh, a istinski ljudi molitve, kontemplativci, redovnici i redovnice zatvorenih samostana, nenametljivo, u tišini svoje skrovitosti, molitvom, žrtvom i posvemašnjim predanjem Bogu u djevičanskoj ljubavi - stvaraju ljepote neprolazne vrijednosti. I to ne samo duhovna blaga, nego i sasvim konkretna prekrasna djela.

Jedno od takvih, prelijepih djela redovnika trapista, koji su još prije 130 godina došli u Bosnu (još u vrijeme vladavine Turaka) jest i samostan "Marija Zvijezda" u blizini Banje Luke, koji je bio ishodište vjerskog, crkvenog, gospodarskog i kulturnog života ovoga danas - mučeničkog kraja Katoličke crkve.

Razgovaramo s o. Nivardom Volkmerom, danas osamdesetogodišnjakom, koji je gotovo sav život proveo među trapistima. Zavolio ih je u dvanaestoj godini i kroz sav život ostao vjeran svojoj prvoj i jedinoj ljubavi - svom redovničkom zvanju i Bogu koji ga je još u djetinjstvu pozvao; naravno, i Blaženoj Djevici - Mariji, zvijezdi.

Nadam se da će mnogi mladići poželjeti doći u "Mariju Zvijezdu" i ovo prekrasno zdanje oživjeti ozračjem i karizmom trapističke svetosti.

* Recite, o. Nivarde, kako je to šutjeti, zavjetovati šutnju? Kako je izdržati?

- Vidite, naše je zvanje u prvom redu monaško. Živimo po pravilu sv. Benedikta "moli i radi", gdje je nužna šutnja. Šutnja je veliki blagoslov. Samo se u šutnji može dobro čuti Božji glas, u šutnji se može s Bogom razgovarati, u šutnji se može doživjeti i dotaknuti Božja ljubav. A kada nešto radimo s ljubavlju, onda to postaje sámo po sebi i ljepota i kultura. Sve što su trapisti stvarali, plod je molitve i šutnje, odnosno razmatranja u tišini Božjih nadahnuća. Sve što su stvarali postalo je kultura, industrija i svako dobro na svim područjima života naroda s kojim su živjeli. Šutnja je preduvjet za dobru molitvu, a molitva je preduvjet za uspješan rad.

---

"Ljubav po sebi dostaje, ona se sama po sebi sviđa. Ona je sebi zasluga i nagrada. Ljubav ne traži razlog ni plod mimo sebe; njezin plod jest samo njezino izvršavanje. Ljubim, jer ljubim; ljubim da ljubim. Ljubav je nešto veliko ako se vraća svom počelu, ako, okrenuta svom iskonu i izlivena u svoj izvor, neprestano iz njega crpi, da bi mogla neprestano teći."

Sv. Bernard o "Pjesmi nad pjesmama"

---

* Kad ste Vi i kako postali trapist?

- Rođen sam u jednom njemačkom naselju u Bosanskoj Posavini, koje se danas zove Bosanski Aleksandrovac. U malo sjemenište u "Mariju Zvijezdu" došao sam kao dvanaestogodišnjak. Tu sam pohađao humanističku gimnaziju i cijelu teologiju. Naši profesori bili su doktori znanosti, ili su postigli bar magisterij na Gregorijani, Papinskom sveučilištu u Rimu. Kad sam ja stupio u samostan, bilo je to 1931. godine, bilo nas je 20 dječaka. Tu je bio jedan razred koji je učio na njemačkom, a za Hrvate i Slovence nastava je bila na hrvatskom jeziku. Kad sam studirao teologiju i filozofiju, budući da smo sve slušali i polagali na latinskom, nastavu smo pohađali skupa.

* Vi ste podrijetlom Nijemac. Jeste li sav život proveli ovdje, u blizini Banje Luke?

- Nisam. Godine 1944., neposredno nakon svećeničkog ređenja, kada sam imao 24 godine, svi smo bili prognani. Vi znadete kolika je bila mržnja na sve što je njemačko. Budući da su moji roditelji bili rodom iz Šlezije, ja sam se ondje nastanio i tamo postao dušobrižnik. Ali, ostao sam trapist. Od opata sam dobio dopuštenje da mogu vršiti spomenutu službu sve dok mi ne bude moguće vratiti se u neki samostan našega reda. U to vrijeme u tom dijelu bilo je oko 15 milijuna Nijemaca prognanih iz Poljske, iz Istočne Njemačke i iz Bjelorusije.

* Jeste li osjećali mržnju prema onima koji su Vas prognali?

- Ja nikada ni prema kome nisam osjećao mržnju. Ne treba zaboraviti da niti jedan narod nije zločest, ali u svakom narodu ima i dobrih i zlih ljudi. To su obično oni ljudi koji ne vjeruju u Boga. Oni nemaju odgovornosti i njima je nacionalnost religija. Za ono što su radili esesovci nije odgovoran njemački narod.

* Pa, kako to da ste se vratili u "Mariju Zvijezdu"?

- Bio sam poglavar kada su tražili da ovdje dođe netko tko zna hrvatski. Kako sam ja znao hrvatski, došli su k meni i pitali me da li bih pošao u Banju Luku. Moj odgovor je bio: "Ja sam redovnik. Redovnik mora biti poslušan." I tako sam došao ovamo.

* Je li to bilo kada je u Bosni već započeo rat?

- Ne, tada još nije bilo rata. Moj dekret je od 2. veljače 1991. - blagdan Svijećnice - a na samo uskrsno jutro te iste godine na Plitvičkim jezerima u Hrvatskoj je započeo rat. Mi o tome tada još nismo puno znali.

* I sve vrijeme od tada ste bili tu? Kako ste se osjećali?

- Da, bio sam tu i osjećao sam se kao u Božjim rukama...

* Jeste li osjećali molitve onih koji su se za Vas molili dok ste bili u posvemašnjoj izolaciji?

- Mi to osjećamo i danas.

* Koliko trapista sada živi u "Mariji Zvijezdi"?

- To je za mene vrlo bolno pitanje. Možete zamisliti da je tu u vrijeme I. svjetskog rata bilo 220 osoba, a kada sam ja stupio u samostan bilo nas je 150. Krajem II. svjetskog rata ovdje je živjelo oko 130 članova, možda i više, a nakon progona trapista njemačke nacionalnosti tu je ostalo 50 redovnika Slavena: Hrvata, Slovenaca, Galicijana, Poljaka i Čeha. Danas smo tu samo nas šestorica. Pridružio nam se kao kandidat jedan austrijski novinar, a jedan trapist, Hrvat, nalazi se u Hrvatskoj. Njemu su prijetili da će ga ovdje ubiti, pa je otišao u Hrvatsku, gdje je sada dušobrižnik. Mi ga i dalje očekujemo, jer je on nekako kao veza između nas starijih i mlađih redovnika.

* Recite nešto o tom austrijskom novinaru...

- Dođite nekom drugom zgodom pa razgovarajte s njim. On je 24 godine bio novinar u Austriji, a ipak - naučio je hrvatski jezik i želi biti trapistički redovnik baš ovdje, u "Mariji Zvijezdi".

* Kako izgleda jedan običan dan u vašem životu?

- Prije smo ustajali u 2 sata noću, a svetkovinama još pola sata ranije. Poslije II. vatikanskog sabora ustajemo u 5 sati. Odmah slijedi tiha molitva, a u 6,30 molimo Časoslov - Službu čitanja. U 7 sati je Jutarnja, a onda koncelebrirana sv. misa. Nakon doručka svatko ide na svoj posao: ja idem u župni ured, drugi u štalu, jer imamo jednu kravu i nekoliko svinja. Župnik potom ide posjetiti bolesnike, jer smo nakon potresa 1969. dobili jednu župu na upravljanje. Ali, teško je to uskladiti s našim prvotnim poslanjem. U 11,45 je molitva Srednjeg časa, u 12 ručak, zatim odmor i vrijeme za osobnu molitvu, a onda opet posao do 17,30 i potom večera. Slijede krunica, Večernja i Povečerje. Sve to obdržavali smo i za vrijeme rata. U 19,30 imamo kratku molitvu i onda smo slobodni.

* I tako stalno, više od stotinu godina, "Marija Zvijezda" je ishodište molitve, meditacije i kulture za sav ovaj kraj...

- Naš samostan je bio centar kulture, industrijski centar, jer smo mi tu donijeli prvu industriju. Bio je to i socijalni centar, jer je naš opat sam preuzeo odgoj dječaka, a za odgoj djevojaka iz Zagreba je doveo sestre milosrdnice, te također sestre klanjateljice Krvi Kristove, tako da je ovdje bio pravi centar, odgajalište i rasadište kršćanstva poslije turskog vremena.

* A tko su bili prvi redovnici? Kako su ovamo došli?

- U povodu 125. obljetnice "Marije Zvijezde" u Banjoj Luci smo objavili jednu prigodnu knjižicu, u kojoj piše sve o tome. Predgovor je napisao sam banjolučki biskup Franjo Komarica. Mogu samo ukratko reći da su se u ovaj kraj, nakon odlaska Turaka, naselili seljaci iz Šlezije, iz rajnskog područja. Proizvodili su žitarice, imali su dosta mlijeka, a "Marija Zvijezda" je bila dobro povezana s njima. Pomagala im je tako što je od njih otkupljivala žitarice i mlijeko. Mi smo tada imali dva samostana. Braća su tada pravila još uvijek poznati sir "Trapist". Redovnici su imali i mlinove, u kojima su mljeli pšenicu otkupljenu od seljakâ. Tako je "Marija Zvijezda" postupno postala središte industrije za cijelo područje. Trapisti su proizvodili sir i pivo, a našom zaslugom 28. ožujka 1899. zasvijetlile su prve električne žarulje u cijelom banjolučkom kraju. Trapisti su ovdje također imali prvu tkaonicu. Imali su i sirotište sa stotinu djece, a od osnutka samostana do kraja II. svjetskog rata tu je bilo sigurno više od 4.000 siromašnih dječaka, koji su tu odgojeni i osposobljeni za daljnji život.

* Još niste rekli što Vas je motiviralo da kao dvanaestogodišnji dječak uđete u tako strogi red i da u njemu ostanete cijeli život?

- Što je mene nagnalo da uđem u samostan? Vidite, ove sirane u našim naseljima; tu je živjelo osam do deset braće koji su pravili sir, ali tu su bila i dvojica svećenika. Oni su bili moji prvi župnici, moji prvi vjeroučitelji, pa sam im se samo pridružio.

* I ostao vjeran - zauvijek...

* * *

"Marija Zvijezda" je nekada bila najveća trapistička opatija na cijelom svijetu, a danas čeka one koji žele u tišini čuti glas Ljubavi, glas kojim Zaručnik govori svojoj Zaručnici - u tišini koja rađa molitvom, koja rađa djelima, koja se onda prelijeva kao ljepota kulture na sve strane ljudskog djelovanja... "Marija Zvijezda", jednoj Mariji, najsjajnijoj zvijezdi, s ljubavlju!

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<