NAŠ OSVRT

"OPROST I POMIRENJE - UTOPIJA ILI IZAZOV?"

I TO JE MOGUĆE!

Još su svježi dojmovi s okruglih stolova, nedavno održanih u Zagrebu i u Osijeku, o temi "Oprost i pomirenje - utopija ili izazov?". Hrvatski Caritas i Franjevački institut za kulturu mira, u zajedničkom projektu pod nazivom Cropax, priredili su ih da bi našu javnost potaknuli na razmišljanje o temeljnim kršćanskim vrijednostima, koje su kadre promijeniti međuljudske odnose u svijetu. Uvaženi predavači govorili su o našem društvenom okviru za opraštanje, o zlu pamćenja, zlu tranzicije, o zloj politici, gospodarstvu i ideologiji, o zlu medija koji siju mržnju, itd.

Tom crnom okviru mogu se suprotstaviti mladi koji su neopterećeni prošlošću, mudri ljudi koji žele stvarati i znanstveno se usavršavati, te dobri ljudi koji su spremni oprostiti, pomiriti se i druge pomirivati. Djelo pomirenja Bog započinje sa žrtvom, a ne s počiniteljem zla. Društveno pomirenje dug je i težak proces, a njegovi osnovni preduvjeti su govorenje istine, traženje pravde i stvaranje mira, rečeno je između ostalog na predavanjima.

* * *

Mislim da niti jedan čovjek ne može reći da nikada u životu nije osjetio moć nagona mržnje. Ona znade čovjeka tako obuzeti da postane slijep za sve drugo, da bude zarobljenik svoje mržnje i da ni o čemu drugom ne razmišlja. Samo, je li sâm nagon ili, kako neki tvrde, čisto ljudska potreba za mržnjom i osvetoljubivošću dovoljna isprika za praksu u skladu s time?

Iako Stari zavjet često govori o ustaljenoj praksi krvne osvete, ipak u njemu ima puno riječi i o milosrđu, o opraštanju, odnosno o pomirenju. Novi zavjet, odnosno Isus, u život i u međuljudske odnose unosi neke potpuno nove kriterije postupanja. Svoje učenike Isus poučava da kršćanska molitva, stavovi, razmišljanje i djelovanje idu sve do opraštanja, čak i neprijateljima. Do tada preusko postavljenu "ogradu" koja dijeli bližnje od stranaca ili neprijatelja, Isus u potpunosti ruši. Božansko praštanje nema granice ni mjere.

Bilo da je riječ o uvredama ili grijesima, bilo da se radi o dugovima - u stvarnom ili u prenesenom smislu - Isus nam pokazuje da smo i mi sami, iako se možda smatramo nedužnima, ipak vječiti dužnici Bogu. To najjasnije pokazuje Molitva Gospodnja. Ona od molitelja iziskuje stalno nastojanje oko opraštanja. Molitelj sam sebe uvjetuje moleći Očenaš, jer molbi "otpusti nam duge naše" dodaje: "kako i mi otpuštamo dužnicima našim".

U Novom zavjetu ima i puno drugih mjesta na kojima se upotrebljava usporedba "kako" ili "kao što". Isus svoje nasljedovatelje poziva na opraštanje kakvo je njegovo, na ljubav kao što je njegova i da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski. Traži od učenikâ da u toj ljubavi, otpuštanju i praštanju ustraju sve do kraja. Isus kao da i prijeti, kada završava usporedbu o nemilosrdnom sluzi, dužniku, kojemu je gospodar sve otpustio, a on nije htio postupati po gospodarevu primjeru. Prispodoba završava osudom sluge i Kristovim prijekornim riječima: "Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu."

Od srca i u srcu se događaju oproštenje, pomirenje i zaboravljanje uvreda. To je kadro učiniti samo ono srce koje se predaje djelovanju i vodstvu Duha Gospodnjega, koje Bogu prepušta sudačku stolicu i palicu, a sebe pošteđuje mržnje, koja samoga mrzitelja nagriza iznutra. Opraštanje svjedoči da je u ovom i ovakvom svijetu ljubav ipak jača od mržnje i od grijeha. Opraštanje je osnovni preduvjet za pomirenje, kako djece Božje s Ocem nebeskim, tako i ljudi međusobno.

* * *

Nužno je o svemu ovom razmišljati i s tim u skladu postupati, a osobito u dane u kojima svi nekako spontano više razmišljamo o svecima, o svojim mrtvima, pa i o vlastitom prijelazu iz ovoga u vječni život. Ovo posljednje mnogima bi bilo daleko manje bolno da su spremni pomiriti se i oprostiti - kako sebi, tako i drugima.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<