"Kad se približava Božić, lica se zasjaju radošću. Kad bi bar ta radosti uistinu bilo Kristovo rođenje, a ne usputne pojave koje idu uz blagdan." Tako se jada sv. Bernard za svoje dvanaesto stoljeće. Što bi tek rekao za ovaj naš vijek, za ovo "posvjetovnjačeno" društvo, za vrijeme "smrti Boga"! Danas se slavlje Božića za mnoge svelo na usputne pojave: ukrašivanje borova, u obilatijem stolu i biranijem piću, uz neku božićnu pjesmu, a koja i nije više ništa drugo nego folklor, jer njima više ne kazuje ništa. A što je zapravo Božić?

Odgovor daje anđeo Gospodnji u ovoj prohladnoj noći pastirima koji noćivahu pod vedrim nebom osutim zvijezdama i ožarenim igranjem vatre na betlehenskim poljanama. Anđeo im Gospodnji kaže: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest: Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin!" Božić je dakle uistinu blagovijest, radosna vijest, izvor istinske i dubinske sreće i mira. I to zato, jer se te noći rodio "Spasitelj"!

Pastiri su dobro shvatili tu poruku. Iščekivanje spasenja je bila njihova nada, želja, radost. Jahve, Bog Izraelov, Bog je Spasitelj. Tu je temelj njihove vjere i nade. Nama je možda ta riječ izgubila svoju moć i naboj, možda nam ne kazuje mnogo.

Temeljno religiozno iskustvo spasenja za Izraela je izbavljenje iz egipatskog ropstva. Bog se tada objavio kao jaki Spasitelj. I taj događaj postaje pralik svih spasiteljskih Božjih zahvata kroz povijest do onog konačnog na svršetku vremena.

Spasenje je oslobođenje čovjeka od teškoća, nevolja, ropstva i uspostave prisnog zajedništva čovjeka s Bogom. Spasenje se opisuje slikama sreće i blaženstva u ovozemnim dobrima. Međutim proroci najavljuju spasenje od grijeha i njegovih posljedica. Zato traže obraćenje. Ne dostaje samo otkloniti grijeh nego i obratiti se Bogu. Čovjek sam to ne može ostvariti svojim silama. Spasenje je uvijek Božji dar. Proroci ističu: "Ja sam Gospodin, osim mene nema spasitelja." (Iz 43, 11). Samo Bog može čovjeka iz grijeha podići (Jr 3, 19-25).

Proroci naviještaju konačno spasenje kao unutarnja promjena čovjeka, kao Božji stvaralački čin. To će biti novo stvaranje: "Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!" (Ez 36, 26) "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisat ga u njihovo srce." (Jr 31, 33) Spašen čovjek bit će nešto posve novo. Stari čovjek ima "kameno srce" i Zakon mu je dan na "kamenim pločama". Novi čovjek ima novo srce i nov duh i zakon upisan u dušu, u srce, u dubinama njegova bića. I svemir će se preobraziti. Bit će to "nova nebesa i nova zemlja" (Iz 65, 17). Gospodin će stvoriti novi svijet u kojem neće vladati nepravda, smrt, sotona... već ljubav, pravda, mir, život. Gospodin će sam satrti sile koje se tome opiru. Proroci posljednjih vremena najavljuje, da taj novi svijet dolazi odozgo i prethodi mu uskrsnuće mrtvih (Dn 12, 2). Nije to zemaljski Jeruzalem nego nebeski, grad izabranih, kraljevstvo svetaca Svevišnjega (Dn 7).

* * *

* * *

Božić je dan u kojem je zasjala nada spasenja, u kojem se počelo ostvarivati naše spasenje. To je onaj radosni i blaženi "danas" koji nam je svanuo rođenjem Isusa Krista - Spasitelja. On je Početak novog svijeta u kojem će vladati pravda, ljubav, mir, u kojem će grijeh i sotona biti uklonjen, i procvasti svijet bratskiji, ljudskiji, Božji. To mora biti izvor božićne radosti i sreće koji nadilazi svako ljudsko iskustvo.

Lijepo to opjeva naša božićna pjesma: "Danas se čuje događaj novi u zemlji našoj i jeste ovi: jedno nebesko djetešce u krilu Majke Djevice."

Kultski izričaji: služenje, žrtva, miris ugodan... u Novom zavjetu iskazuju novo postojanje kršćanina, koje mora biti trajno bogoslužje, žrtva Bogu mila, žrtva ljubavi. Prelazimo često preko tih izričaja i uzimamo ih u svjetovnom, uobičajenom značenju i tako oni gube onu snagu i duhovni naboj koji žele izraziti. Ako dobro shvatimo te tekstove, naš život dobiva mnogo dublje značenje, duhovno i duhovsko. Doista, postajemo svojim životom i postojanjem Bogu žrtva mila i u onim najobičnijim, skromnim dnevnim poslovima.

"Čista i neokaljana Bogoljubnost jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta." (Jak 1, 27) "Bogoljubnost (treskeia) je tehnički izraz za kultsku, hramsku službu. Kršćanska ljubav, koja se mora očitovati posebno prema onima koji su najugroženiji, kao sirote i udovice u tom društvu, nije samo jedno humano, ljudsko služenje, nego postaje to istinsko bogoslužje, služenje Bogu i postaje to žrtva čista, Bogu mila.

* * *

Prva Crkva služi se kultnim izričajima za djela ljubavi prema potrebnima. Pavao se obilato služi kultskim izričajima da potakne vjernike u Makedoniji i Ahaji na skupljanje milostinje za potrebne, siromahe u Jeruzalemu. To je "posluživanje" svetih, djelo darežljivosti (2 Kor 8, 4s). Svjedoče istinitost ljubavi. Primjer i uzor im je sam Gospodin u svojem poniženju i žrtvi, kojom nas je sve obogatio. I zaključuje: "Ovo bogoslužno posluživanje ne samo da podmiruje oskudicu svetih nego se i obilno prelijeva u mnoge zahvalnice Bogu." (9, 12) Tako sabiranje milostinje postaje jedno bogoslužje, koje se pretvara u žrtvu zahvalnicu Bogu. To će Pavao istaći u poslanici Rimljanima: "Ako su pogani postali sudionicima njihovih dobara, dužni su im u tjelesnim poslužiti." (Rim 15, 27) Čin zahvalnosti obraćenika iz poganstva onima kojih su postali dionici duhovnih dobara, treba uzvratiti materijalnom pomoću. Što opet neće biti neki čisto humani čin zahvalnosti nego jedno bogoslužje, bogoslužno "posluživanje".

* * *

Pavao u kratkom, a tako bogatom spisu, u poslanici Filemonu, koju uručuje Onezimu, moli Filemona da odbjeglog roba Onezima primi kao "brata ljubljenoga". Šalje "njega, srce svoje" koji mu je toliko "poslužio u okovima Evanđelja".

* * *

Majka Terezija je dobro shvatila smisao "služenja" bolesnima, otpisanima, umirućima. Ona veli: "Nisam socijalni radnik. Sve što radim, radim iz ljubavi prema Kristu." Ponavlja misao kako su njezine sestre kontemplativni red, jer od jutra do večeri "poslužuju" Isusa, gledaju njegovo lice u patnicima, gubavcima, bolesnima, umirućim starcima i zaraznim bolesnicima.

CELESTIN TOMIĆ