Ima dana kada poželim ne biti dio svog prostora i vremena. Ima dana kad mi se toliko smuči da mi je muka i misliti o toj muci. Na primjer, uoči Božića.

Božić je neizrecivo otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku, a ne vrijeme isforsirane radosti, nagle pobožnosti, buke, pjesme i kiča. A mi nažalost imamo upravo to.

Mene osobno, najviše pogađa činjenica da uvijek oko Božića izmigolji mnoštvo božićnih priča. A dobro znate kakve su božićne ptiče: najprije je sve teško i naizgled bezizlazno, a onda se ljudi sjete da je Božić i požele biti dobri pa, uz neizostavne poteškoće do samoga kraja, ipak sve završi lijepo i svi budu sretni. I ako nisu umrli još i sada žive. Svaka čast iznimkama, dobrim božićnim pričama. Ali, čim su dobre priče iznimka, znamo kakvo je pravilo.

Evo prosinac je. Božić nam se vratio u grad. A Vi, ispričavam se radi toga, čitate još jednu božićnu priču.

* * *

Čovjek bi očekivao da će svijet postajati sve bolji, a kad tamo događaju se vazda iste gluposti izrasle iz predrasuda i mržnje prema svemu drugačijem.

Moj pokojni djed, Bog mu dao pokoj duši, sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. Ostao je, Bogu hvala, živ. Kasnije se oženio i dobio sina - mog oca. Nadao se da bar on neće doživjeti rat. Ali prevario se.

Mene je zahvatio ovaj zadnji rat. Bože daj da bude zadnji. I ja sam oženjen i ja sam dobio sina.

I ja se nadam…

Živimo u svijetu koji se sporo opamećuje. Ne zavaravamo se mišlju da ćemo promijeniti svijet, ali supruga i ja pokušat ćemo odgojiti svoje dijete za civilizaciju ljubavi. I kad poraste i počne shvaćati ispričat ću mu kako sam naučio voljeti sve ljude bez obzira na različitosti koje među nama postoje.

* * *

Kraljevi i njihove životinje su bili jedine figurice koje smo micali. U prvoj postavi bi bili daleko od spilje, a kako se približavao njihov blagdan mi bismo ih primicali. I ja sam ih toliko puta primicao. I morao sam primijetiti sve i da nisam htio.

Morao sam primijetiti da je jedan kralj bijelac, da je jedan kralj crnac i da je jedan kralj bio, recimo, lagano preplanuo poput ljudi iz tog kraja svijeta. Oni su različiti, zajedno išli Sinu Božjemu. Nije ih razdvajalo ono po čemu su bili različiti, nego ih je spajalo ono što im je bilo zajedničko. A Djetešce im se svoj trojici jednako smješkalo i jednako pružalo ruke.

Ja sam tako, ni ne znajući, razumio da su svi ljudi jednako vrijedni i da biti drugačiji ne znači biti bolji ili biti gori, nego da jednostavno znači - biti drugačiji. I da svi zajedno možemo ići za zvijezdom i doći do onoga koji nam je izašao u susret.

* * *

Dogodine za Božić, ako Bog dade, ispričat ću Vam kako smo napravili skandal za vrijeme jedne polnoćke i kako su danima nakon toga ljudi govorili o onome što smo rekli. A neki su, Bogu milosrdnom hvala, razumjeli i što smo htjeli reći.

NIKOLA KUZMIČIĆ