VERITAS - br. 12/2000. |
>[SADRŽAJ]< |
MALENIMA
OHOLO I PONIZNO STABLO
BIJEG U EGIPAT
Jedne noći nakon što su mudraci, poklonivši se i darovima obdarivši maleno Božansko djetešce - malog Božića, otišli, anđeo je Gospodnji blago ušao u Josipov san, te mu, brižno ga zazvavši rekao: "Ustani, uzmi dijete i njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije."
Josip se trže oda sna i ne gubeći ni trenutka ustade, blago probudi Mariju te joj u reče o noćnom posjetu Božjeg glasnika. Marijine oči umah oboji bol i duša joj zadrhta strahom za sigurnost miloga Sinka koji je spokojno snivao. U hitnji pokupiše nešto odjeće i hranu za put. Josip je već bio osedlao magarca, te obitelj krenu tamo kamo im je anđeo savjetovao.
Mali je magarac žurio što je više mogao. Tako ih u njihovom bijegu neprimjetno pozdravi noć i predade svitanju da im ono pokloni jutro i za njih rodi miran i osunčan dan. No, jutarnja svjetlost ih je činila vidljivima iz daleka i bojazan da će ih progonitelji sad lakše otkriti i sustići stezala im je srca.
* * *
U jednom trenutku, kad ih je staza podigla do vrha nekog osamljenog brežuljka, Marija s užasom ugleda prašnjavi stup u daljini. Samo mnoštvo konjanika moglo je podići taj zlokobni oblak prašine, samo odmorni i jaki konji mogli su tako brzo juriti prema njima. I majka Božanskog djeteta još jače prigrli usnulog sinka i bezglasno zavapi Nebu za pomoć. Josip, znajući da je njegovoj brizi Gospodar svega svijeta povjerio svog Jedinca, svjestan svojih ljudskih ograničenosti, ali ojačan povjerenjem što mu ga je Svevladar iskazao, nježno je bodrio majku, požurivao već umornog magarca i srcem molio Svevišnjeg da ih izbavi od zloga, što se tako brzo primicao.
Baš tada i dijete zaplaka jer već bijaše gladno. Taj im se glasni plač u prijetećoj tišini jutra učinio odgovorom na molitve, ali odgovorom koji ne razumješe potpuno. Znali su samo da to znači da sada treba stati, nahraniti dječačića i poigrati se s njime. A svakog idućeg trenutka oblak je bivao sve bliži.
Dijete treba nahraniti, ali gdje? Marija se obazre uokolo, dok je Josip zamišljeno gledao u smjeru odakle se neprijatelj približavao. Marija malo podalje ugleda sjenovitu i travnatu zaravan, raščupano žbunje i još dalje dvije zazelenjene krošnje. Dotaknu nježno znojni vrat magarca i on krenu još žustrije i zastade kod prvog grma. Tek izbliza Marija ugleda da je grm bodljikav, te samo šapnu: "Moramo dalje, ovaj grmić nas ne može sakriti!" I magarac otrča do prvog stabla. Bijaše to veliko drvo, bujne zelene krošnje. Majka ga ponizno zamoli: "O, stablo veliko, Božjih ruku djelo, molim te pomozi nam! Sakrij nas da nas progonitelji ne vide, samo dok nahranim dijete!"
Stablo s visine pogleda na ženu i dijete, a onda gordo zašušta: "Previše tražiš, ženo. Stvoritelj mi dade ponosnu krošnju da je, slaveći ga, k nebu podižem. Ne mogu se dolje k vama sagnuti, ta puklo bi moje stablo, a te žrtve vi niste vrijedni."
Uzdahnu majka, a magarac ih trčeći dovede pod ono drugo stablo i majka mu se obrati istom molbom. I gle, stablo ni ne progovori, samo na njemu zapuca kora, zaškripi krošnja i sva se protrese, a ponosne grane do same se zemlje ponizno spustiše. U isti tren majku, dijete i umornog magarca od neprijateljevih pogleda sakri šuškavi bedem grana i lišća.
* * *
Kad su ljuti progonitelji dojurili na brežuljak, nisu se ni osvrnuli na umornog čovjeka koji je na prašnu kamenu uz cestu pogleda uprtog u nebo s čela brisao znoj. Projuriše pored dva zazelenjena stabla, jednog gordo u nebo zagledanog i drugog ponizno krošnjom do zemlje sagnutog. I brzo nestadoše u oblaku prašine.
U sigurnosti bedema od lišća i grana Marija je nahranila djetešce i poigrala se s njime, nježno mu tepajući. Malo zatim dođe i Josip k njima i malena obitelj ostade još neko vrijeme u sigurnosti zaklona. Nahraniše magarca i kad se dobro odmoriše uputiše se dalje prema Egiptu. Na odlasku, Marija zastade i zahvalno pogleda prelomljeno stablo: "Hvala ti, dobro drvo što si se sažalilo te, slomivši se, od progonitelja sačuvalo Sina Stvoritelja svega svijeta. On će nagraditi tu tvoju veliku žrtvu."
Krenuše, Josip pješice uz Mariju i dijete na magarca, spokojno i mirno putem prema Egiptu. Za njima je ostajala domovina kojoj će se, vjerovali su, kad opasnost mine, ponovo vratiti. U tišini putovahu polako u neizvjesnost izbjeglištva, ali predani u Božju volju, sigurni da ih On nikada neće napustiti.
* * *
Za to su vrijeme na proplanku ona dva stabla razgovarala o čudnom događaju: "Što ti bi, luda vrbo, te si na molbu ovih jadnika svoje divno stablo slomila?" - zgražalo se ponosno drvo.
Slomljena vrba bijaše sretna: "Ne žalim zbog svoje odluke i ponovo bih to učinila. Zamisli, ono maleno dijete bijaše Božje dijete, Stvoriteljev Sin! Njemu i majci zaštitu su pružile ove moje obične zelene grane! Zbog toga je vrijedilo izrasti, zbog toga vrijedi i slomiti se i umrijeti."
Čuvši to uplaši se drugo stablo i bolno zavapi: "Što li će biti sa mnom, jer eto ja oholo odbih pružiti utočište Sinu Stvoriteljevu? Jao, da sam samo znala tko je to dijete, ne bih im uskratila pomoć!"
Sve je to Stvoritelj slušao i ovako je učinio: Vrbi, zbog nesebične ljubavi pokloni život, no ona ga zamoli da više ne bude gordo stablo, nego, u spomen na dijete, zaželje zauvijek ponizno do zemlje pružati grane te je i danas ljudi zovu sažalnom vrbom.
A drugom je stablu, oholoj topoli, Stvoritelj sve oprostio. No, ona, vječno se kajući što je u skromnim putnicima prezrela i uskratila pomoć Božanskom djetetu, nikada nema mira, niti joj krošnja spokoj nalazi. Neprestano, danju i noću, njezino lišće prestrašeno treperi i šušteći ponavlja: "Što li će biti sa mnom?"
MIRA ŠINCEK
>[SADRŽAJ]<