* * *

Njeno veličanstvo Predrasuda apsolutistički je vladar, i nitko nije sasvim imun na nju. Najmanje predrasuda imaju oni koji dobro znaju da imaju predrasuda, svjesni su njihove opake sveprisutnosti i metodički ih nastoje smanjiti. U potrazi za vlastitim slijepim pjegama svaki im je dijalog dobra prilika za usavršavanje i učenje. U dijalog se ulazi s dvostrukom namjerom: učiti sugovornika, ali i naučiti od njega.

U dijalogu i naviještanju Radosne vijesti ideološko prepucavanje nema smisla. U oba slučaja potreban je ljudski susret i prijateljski pristup. Svaki je dobar dijalog već naviještanje, svako je naviještanje već dijalog.

Sugovornik je radost i zanimljiva zagonetka. Čak i oni duboko zakopani u vlastitim predrasudama, nerijetko, duboko čeznu za istinom. Uvijek se postavi pitanje kojim putem pristupiti tom čovjeku. Raspoznati znakove kojima je on obzidan. Riječ "Bog" njemu može značiti nešto sasvim drugo nego meni. A tako je gotovo sa svim pojmovima-riječima. Možemo govoriti isto, a svaki pritom misli svoje. Možemo govoriti sasvim različito, a misliti isto. Naša su idejna ogledala različito zakrivljena, i ravni put k Bogu može izgledati drukčije položen.

* * *

U dijaloškom susretu ateista i vjernika obraćenik je u privilegiranu položaju. Jer, on je iskusio obje kože, gledao s oba različita motrišta, ušao je u tajnu zakrivljenosti oba ogledala. Svjestan je predrasuda upravo zato što su mu bile vlastite! Nemoguće je biti obraćenik, a da ne doživiš čudo promjene svijeta. To je nevjerojatna preobrazba u kojoj dolazi do pomaka u nedogledno složenoj mreži gledanja na svijet. Milijuni niti otkrivaju se kao predrasude, čitav svijet biva nalik predrasudi. Velik je privilegij biti obraćenik. Obraćenik Kristu, ne samo da providi predrasude koje je kao ateist gajio prema vjernicima, već je svjestan i predrasuda koje vjernik ima prema ateistu. Jer, oni koji su od djetinjstva odgojeni u vjeri često krivo tumače motive "bezbožnika" i njihovog ustrajanja u "bezbožništvu". Da bezbožnik prihvati onakvog "Boga" koji mu se u njegovu nazoru na svijet nudi, to bi tek bila prava izdaja Boga! To mnogi vjernici ne mogu shvatiti. Oni vjernici koji više ljube, više suosjećaju i ulaze u dubine tuđe duševnosti, više kontempliraju pred ljepotom i tajnom Drugoga, imaju dar sličan daru obraćenika.

Bezbožnik, takav kakav jest, već je dostojan naše ljubavi. Lakše je voljeti bezbožnike nego fundamentalističke, ideološke i fanatične kršćane, tip ljudi koje je Isusa gnjavio u liku farizeja. Tko će prije od njih u Kraljevstvo nebesko? Isus je o tome imao sasvim jasan stav! Bezbožnikov je svijet skučen postvarenom maskom i zatvorenim koordinatama, no u njemu već ima prostranih konstelacija zvijezda među koje mi polažemo jaslice Kristovog obrtanja vrijednosti ovog svijeta, otvarajući prostor u transcendentnu Ljubav iz koje sve izvire.

To je lijep i radostan čin, veseo razgovor, ili užitak u pisanju. To "nagovaranje" donekle ovisi o znanju, no mnogo više ovisi o radosti. Nema smisla učiti teologiju ako nisi radostan, osim ako si zagriženi bezbožnik da bezuspješno pobijaš vjeru, ili zagriženi vjernik da je pobijaš uspješno. Samo tamo gdje ima prave radosti bit će i pravog znanja. Takva je logika evanđelja.

* * *

Živimo u vremenu teške kompromitacije proroštva. Nakon iskustva totalitarnih ideologija i katastrofe zanosnih vizija, sve što liči na fanatizam, na velike čežnje i priče, u ljudima budi oprez, odbojnost ili čak gađenje. Proroci i dalje postoje, samo nastoje ne izgledati fanatično. Neki se skrivaju iza hladnog znanstvenog diskursa, neki se oblače u autoironiju, neki eksperimentiraju tekstom, nekima je dovoljna dobroduhost i sreća, no svi kažu: ne slijedi mene već istinu koju vidiš u sebi. Ujedinjavati u Kristu moguće je tek putem ljubavi prema Drugom i drugačijem.

"Uvjeravati" drugog i drugačijeg da postane poput nas, nemoguć je i jalov posao. Oduvijek je tako bilo, a ne samo sada. No, ako ga volimo takvog kakav jest i pružamo mu radost i novost Kristove prisutnosti, svašta postaje moguće.