Došašće i Božić glavne su teme mnogih priloga koje imate prigodu pročitati u ovom broju "Veritasa". Spomenute teme kao nit provlače se i kroz one članke koji ne govore izričito o aktualnom liturgijskom vremenu, ali se dotiču konkretnoga ljudskog života koji je i inače uvijek obilježen iščekivanjem, nadanjem i radošću zbog nečijega dolaska, iako i neželjenih beznadnih situacija i tužnih trenutaka u svačijem životu ima napretek.

* * *

Božićnu idilu ne smijemo odvajati od cijeloga Kristovog života. Taj Bogočovjek ide dotle da čak želi biti ubrojen među zločince, osuđen, izmučen i okrutno pogubljen, da bi svakom čovjeku pokazao da je s Isusom moguće nositi i najteže križeve. No, Kristov, ljudima već na početku očigledni poraz, odjednom se pretvara u pobjedonosno uskrsnuće. To je blagovijest za sve ljude. Tu radosnu vijest svi članovi Crkve pozvani su naviještati onima koji su je čuli i prečuli, ili se oglušili na nju, kao i onima do kojih još nije niti doprla poruka spasenja i pobjede nad grijehom i mržnjom, pa i nad samom smrću.

* * *

Malo po malo i nađosmo se gotovo na kraju još jedne građanske godine. Godina koja je je na izmaku bila je po svemu uglavnom obična, ali u mnogočemu je bila i iznimna. One koji su očekivali velike i čarobne promjene, vjerojatno je razočarala. Nije puno učinjeno na tome da se ostvari Kristova molitva "da svi budu jedno", jer čak su i sami kršćani ostali i dalje razjedinjeni. Nije uklonjeno puno društvenih nepravdi, zemljama dužnicama nisu oprošteni preveliki dugovi i nije došlo do pomirenja između zaraćenih strana. Sve to bio je zadatak koji je trebalo ostvariti u godini Velikoga jubileja, ali svemu se ispriječilo nekoliko običnih "ali"... Dovoljno je krenuti od vlastite savjesti da se uoči nepodudaranje onoga što smo planirali ili željeli, s onim što smo uspjeli ostvariti. Možda smo u Svetoj ili Jubijelskoj godini uspjeli iskoristiti prigodu za hodočašće, ili čak odlučili radikalnije živjeti svoj kršćanski poziv i potpuno se obratiti, ali sve to nije niti trećina onoga što smo očekivali da će se, valjda samo, ostvariti u Velikom jubileju.

* * *

Raduje činjenica da još uvijek nije prekasno. Mogućnost za osobno posvećenje postoji dokle god je čovjek živ. Samo je pitanje iskrenosti naših želja i odluka da u trećem tisućljeću kršćanstva budemo doista oni koji će svoju pripadnost Kristu svjedočiti mišlju, riječju i djelom.

MARKO PUŠKARIĆ