VERITAS - br. 12/2000. |
>[SADRŽAJ]< |
VERITAS NA KAVI S VESNOM I JUROM MIJIĆ-BARIŠIĆ
LJUBAV KAO OCEAN
Susret s mladom obitelji Vesne i
Jure Mijić-Barišić "Veritasovoj" novinarki bio je dar, ali i prilika da široj
hrvatskoj javnosti pokaže kakvu obitelj želi u sljedećem tisućljeću. Jer
bračni par Mijić-Barišić sa svoje dvoje djece, Katarinom i Stjepanom,
predstavnici su Hrvatske kakvu i u snu i u javi, pogotovo mi vjernici, sanjamo.
Ova obitelj sadrži sve ono što, po našem sudu, čini hrvatski identitet:
domoljublje, raseljenost, kulturu, obrazovanost i, nadasve, vjernost svojoj
Katoličkoj crkvi.
Vesnu i Juru upoznali smo kod isusovaca u Osijeku, gdje su bili gosti o. Pere Mijića, Jurinog strica. Dobrodošlica i osmijeh na licu o. Pere, te pregršt poljubaca bebi Stjepanu, pokazuju kako čovjek sav predan Bogu po zavjetu djevičanstva u grudima nosi srce otvoreno nježnosti i ljubavi prema djeci, a opuštenost, radost i toplina djevojčice Katarine, te mladih roditelja, pokazuju kako se obitelj po Božjem srcu ugodno i sigurno osjeća u Božjoj kući.
Jure Mijić-Barišić, otac četverogodišnje Katarine i sinčića Stjepana, rođen je u Starim Mikanovcima od roditelja koji su se u Slavoniju doselili iz Hercegovine. Svoje domoljublje pokazao je u Domovinskom ratu. Među prvima je stekao časnički čin, a stjecajem okolnosti, oženio se upravo 5. kolovoza 1995., kada je pobjednička hrvatska vojska ušla u Knin. On i njegova zaručnica nekoliko puta su odgađali vjenčanje, a kad je sve već bilo pripravljeno - i sve zamjene u vojsci dogovorene - vjenčanje je održano baš u vrijeme akcije.
Vesna je Hrvatica iz SAD-a, ali podrijetlom također iz Starih Mikanovaca, odakle su njezini roditelji morali pobjeći dok joj je najstariji brat bio beba od 18 mjeseci. Vesna i njezine tri sestre rođene su u Americi. Nakon uspješnog nižeg školovanja Vesna je diplomirala ekonomiju i pravo na Isusovačkom sveučilištu. U Hrvatsku je došla s humanitarnim organizacijama, već tijekom rata, a radila je u ekipi koja je pripremala PHARE program, koji je, kako nam je poznato, prekinut upravo zbog "oluje". Svoga budućeg supruga upoznala je tijekom Domovinskog rata, , a sada su u Americi, gdje će također ostati nekoliko godina.
Njihova obitelj, brak i život su doslovce - ljubav kao ocean - spajaju dva kontinenta, dvije države i dva krila potrebna za hrvatski uzlet u ljepšu, uspješniju i pobožniju, vjerniju i blagoslovljeniju budućnost - kako u Hrvatskoj, tako i u iseljeništvu. Njihova ljubav i vjernost narodu i crkvi puna je "biblijskog šarma" Božića koji je uvijek bogatstvo obiteljskog, narodnog i božićnog identiteta, ali u isto vrijeme i bogatstvo Crkve svakog naroda i svakog vremena.
* * *
* Gospođo Vesna, kada i kako je započela vaša ljubav?
- Vesna: Prvi put sam u Hrvatskoj bila 1993. sa svojom majkom i sestrom Jelenom, u posjetu svojoj baki Pavliji u Starim Mikanovcima, i tada sam upoznala svoga Juru. Vratila sam se u SAD dovršiti studij prava, a nakon položenog pravosudnog ispita odlučila sam doći u Hrvatsku, primijeniti stečena znanja i biti bliže svome Juri. To sam i učinila 1994. Kako smo se odlučili vjenčati 1995. i moj otac je nakon trideset godina izgnanstva došao prvi put u Hrvatsku, u Mikanovce, iz kojih je otišao i u posjet svome Kiseljaku i Djedovu dolu gdje je rođen i odrastao.
* Kako je bilo biti mladić i djevojka preko oceana?
- Jure: I teško je i lijepo. Tek što smo se upoznali, iste večeri je počelo naše prijateljstvo koje je brzo preraslo u ljubav, a ona dva mjeseca koliko je Vesna bila u Hrvatskoj prođoše kao jedan sat. Nastavili smo našu vezu telefonom i pismima, a po završenom školovanju Vesna se odlučila i došla raditi u Hrvatskoj. Svaki naš susret bio je jedna stepenica više u našoj ljubavi. Rasli smo i u ljubavi i u vjeri, a posebno smo zajedno rado odlazili na misu za mlade u zagrebačku katedralu.
Teškoća je u tome kad poželiš kao i tvoji prijatelji s djevojkom otići u kino ili na kavu, malo porazgovarati, ili povjeriti joj se, onda imaš samo sliku ili zadnje pismo, pa ga čitaš ili čekaš kad će ta subota i kad će taj telefon zazvoniti. Pomalo je i lijepo, jer kad ideš na počinak onda znaš, ona tek ustaje, doručkuje, vozi se u školu. Nekako otkriješ što to u punini riječi znači čežnja, strpljenje, čekanje, iščekivanje, brojiš dane, onda sate. Pomalo se i brineš, što kad se ponovno sretnemo, hoćemo li opet imati ljubavi, što ako smo u pismu i telefonom bili onakvi, a sada smo drukčiji… O svemu tome razmišljaš.
* Je li vaša ljubav ikada došla u krizu, ili vjernost na tako "daleke staze"?
- Jure: Naša vjernost nikada nije došla u pitanje, jer nekako znaš da, što si vjerniji, više vrijediš, više voliš. Tada sve ima više smisla, znamo ako danas kao mladić i djevojka živimo vjernost, sutra ćemo imati još više povjerenja i vjere u sebe, imat ću se na koga osloniti, moći ću vjerovati, neće me razočarati. Naša ljubav i vjernost nas je puno puta kasnije u braku otrijeznila, osvijestila, pomogla nam kada smo imali naizgled nerješivi problem, onda se sjetiš da postoji ljubav i vjernost koji daju snagu za novo sutra, prekosutra, godine i izazove koji dolaze.
* Kako ste zamišljali svoga budućeg muža i koliko je vaš muž sebe prepoznao u toj slici onoga kome ste poželjeli darovati srce zauvijek?
- Vesna: Zamišljala sam ga onakvim kakav i je: dobar, pošten, vrijedan, i najprije u svemu vidi dobro.
* Gospodine Juru, što ima Vaša supruga, a što nije imala ni jedna djevojka koju ste ranije sreli?
- Jure: Bila je i ostala nekako prirodna, neposredna… Jednostavno, u njoj sam prepoznao dio sebe koji mi nedostaje, dio sebe koji je rastao negdje drugdje i bilo je vrijeme da se ujedinimo.
* Jeste li više u Americi ili u Hrvatskoj?
- Jure: U Americi smo sada skoro tri mjeseca, moram priznati da se osjećam kao što su se nekada osjećali moji roditelji, bake i djed kad su došli u Slavoniju i postali "došle". Ne bih volio da naša djeca, kad porastu, za ovo mjesto u Americi kažu kao što ja to govorim za svoje Mikanovce: "Jedino sam ovdje kod kuće", jer želimo da oni pripadaju Hrvatskoj, hrvatskom narodu i Domovini.
- Vesna: Odselili smo u SAD prije tri mjeseca. Iako smo sada u Americi, ujedno smo i u Hrvatskoj jer stalno mislimo na našu obitelj tamo, na naše prijatelje.
* Gdje vidite budućnost vaše obitelji i Vaše djece - u Americi ili u Hrvatskoj?
- Jure: Mi smo u Hrvatskoj živjeli zajedeno 5 godina i od prvog dana razmišljamo kako pomoći i ljudima i Domovini koja je zadnjih godina u sve težoj ekonomskoj krizi, a u zadnje vrijeme, čini se, upada i u sve težu moralnu i društvenu krizu.
Prošle godine smo osnovali tvrtku u Americi koja se bavi uvozom hrvatskih vina, a vjerujemo da ćemo uskoro moći uvesti i druge proizvode iz Hrvatske u SAD i ponuditi ih Hrvatima koji žive u Americi, ali i svim drugim građanima ove zemlje, te na ovaj način povezati Ameriku i Hrvatsku, Hrvate ovdje i u Domovini, a i naša budućnost bi prema ovom našem cilju trebala biti vezana za boravak u Hrvatskoj i u SAD-u.
Naravno djecu odgajamo prenoseći na njih ono što sami jesmo i kako najbolje znamo, a to je kršćanski, evanđeoski pogled na svijet. Govorimo hrvatskim jezikom, uz sve običaje koje su Hrvati sačuvali na ovim prostorima, ali isto tako na djecu želimo prenijeti istine i vrijednosti koje su u nas usadili naši roditelji, da znaju tko su, što su i kuda idu, da znaju da su Hrvati, katolici, te da imaju životne vrijednosti kao što su vjera u Boga i osjećaj pripadnosti Hrvatskome narodu.
- Vesna: Budućnost naše obitelji i naše djece vidimo u SAD-u i u Hrvatskoj. Ovdje u Americi imamo obitelj i prijatelje, a obitelj i prijatelje imamo također i u Hrvatskoj. Volimo našu Hrvatsku i želimo se ponovno vratiti u Domovinu, ali želimo posjećivati i SAD.
* Vi ste paradigma hrvatske sudbine - u Hrvatskoj i u dijaspori vidite li u Vašemu braku i Vašoj obitelji zagrljaj i jedinstvo hrvatskog naroda kao znak nade za ovaj narod u trećem tisućljeću?
- Jure: Hrvatski narod ima priliku izaći iz možda trenutne zbunjenosti i postati dio svijeta, ali ne tako da se izgubi u silini svjetske globalizacije kao mali i beznačajni narod, nego da u svijetu bude mali ali važan narod. Moramo sav svijet posjetiti kolike su vrijednosti Hrvati ugradili u svjetsku povijest (Bošković i drugi). Dakle mi već imamo jednu prepoznatljivost. Moramo imati jedinstvo između Hrvata u Domovini i Hrvata u inozemstvu, kojih je vjerojatno toliko koliko i u Domovini, a svi moramo imati i zajednički cilj: Domovina Hrvatska, boljitak svakog pojedinca, svakog Hrvata, ali isto tako sačuvati naše specifičnosti, običaje, jezik, kulturu. Kroz naš brak možemo svjedočiti da je jedinstvo Hrvata, iseljenih i domovinskih, moguće uz poštovanje, razumijevanje i uvažavanje.
- Vesna: Definitivno! Prije nekoliko dana čitala sam da se populacija Hrvatske smanjuje te da više od pola Hrvata živi izvan Hrvatske. Te činjenice su me ožalostile. Moramo biti jedinstveni. Hrvati izvan Hrvatske ne smiju zaboraviti svoj narod i moraju učiti svoju djecu da su prvo Hrvati, da govore hrvatski, da znaju sve naše običaje, i da pomognu da se sto vise ljudi vrati domovini.
* Recite, što Vam znači zajednička molitva, zajednički odlazak na misu na hrvatskom jeziku? Koliko molitva obogaćuje Vašu obitelj?
- Jure: Zajednička molitva: Jedna večeri smo pošli na počinak, još nismo imali djece, počeli smo moliti u sebi svatko svoj Očenaš, predložio sam da ga izmolimo zajedno i na glas. Čuli smo se, čuli smo jedno drugo i postali smo svjesni da smo učinili još jedan korak za nas, za naš brak - naučili smo zajedno i moliti.
Odlazak na misu je prigoda da nakon radnog tjedna duši dadnemo malo mira i okrepe kroz molitvu u zajednici. Tako osjetimo da nismo usamljeni, a ujedno je to i prilika susresti ili upoznati nove ljude, prijatelje, zemljake...
Kada dijete prvi puta spontano kaže "tata" ili "mama" čovjeku je neizmjerno drago jer vidi da dijete raste, razvija se, postaje svjesno biće koje može učiti. Kada dijete sjedne za stol prije ručka ili večere, prekriži se i moli Očenaš, to je još i veće zadovoljstvo i okrepa čovjeku, jer znamo da smo ovome djetetu podarili jednu novu stvar; ono je usvojilo molitvu kao potrebu i zna dok moli da je to radost roditelju i djetetu.
* Božić uz hrvatske božićne pjesme i američki potrošački duh - za svoju obitelj - što birate? Što Vam znači Božić kao supružnicima, kao roditeljima kao pripadnicima svoje i narodne obitelji?
- Jure i Vesna: Ovdje, u Americi Božić dolazi ranije, sve blještavilo svjetla, jelki, nakita već vam oku godi od kraja studenog, sve je na prodaju, sve da bi Božić bio sjajniji, blještaviji i oku ugodniji. Mi još uvijek biramo onaj naš skromni i obični Božić, onaj naš stari dobri Božić ugodniji duši i srcu, Božić uz hrvatske pjesme, uz gašenje svijeća, Božićnu zdravicu uz čašu hrvatskoga vina. Ovaj Božić bi mogao biti poseban jer ćemo našu Katarinu koja ima 4 godine naučiti Božićne pjesmu, a svojim gukanjem pratit će je Stjepan koji će imati 8 mjeseci, pa još ako to sve čuju baka i djed u Hrvatskoj putem telefonskih žica… - ima li ljepšeg Božića.
Božić je uvijek sjećanje na rođenje našeg Spasitelja, koji je rođen kao malo siroče u štalici, moramo se sjetiti svih onih koji i ovog Božića pate, onih koji nemaju nikoga, svih onih koji nemaju ništa. Posebno se želimo sjetiti svih koji su ugradili svoje živote u Domovinski rat, kako bismo imali našu Hrvatsku. Sjetit ćemo se i svih njihovih obitelji koje pamte svoje poginule i nestale i kako su nekada bili za Božić zajedno, a danas ih nema. Ne dopustima sebi i ne zaboravimo se spomenuti naših poginulih za Domovinu, bar jednim Očenašem.
Razgovarala: MAŠA HORVAT
>[SADRŽAJ]<