Istinit je samo onaj životni smisao koji može odoljeti najtežoj patnji i najkaotičnijem apsurdu. (Ni najmračnija noć ne može ugasiti svjetlost jedne jedine svijeće.)
Svatko se od nas bar jednom uputi kroz tunel patnje i besmisla, upleće se u paučinu tame, razlučuje u kušalici krize, savija na vjetru i lomi pod čekićem sudbine. Bar jednom: pred smrt.
Svatko od nas!
* * *
Moćna ruka ruši sve tvoje kule od karata, koje si brižno gradio oko sebe kao umišljeno sklonište, ljušti te kao bananu, vadi jezgro oraha iz ljuske, pa bivaš sve siromašniji, prazan i gol: tek ćeš tada upoznati tko si.
U trenucima kad nas čitav svijet izdaje i ostavlja na cjedilu, i naše vlastito tijelo, i naši bespomoćni i otuđeni bližnji, pa i naš duh, što nam ostaje? Svi bližnji bivaju lansirani beskrajno daleko, nepodnošljivo kratkih ruku, iza ponora, pa bivamo strahotno sami, jedini i jedincati: samo muka, beznađe i ništa više? Tko nam tada ostaje?
Mi sami, jesmo li sami?
Odakle izviremo, kamo uviremo, što smo i tko smo, poznajemo li se, jesmo li se susreli?
Ucijeljeni rascjep, ljubav iz koje izviremo.
Tko si ti koji vrcaš moju najnepoželjniju muku, mene samog nepodnošljivom sebi? Tesaru neumoljivi, koji blanjaš od mene križ, sebi vlastit?
Kada prevršiš mjeru tuđine, otkrivaš se bezmjerno bliz, bliži meni od mene samog. Izvor koji me tka u svakoj najsitnijoj misli i najslučajnijem dahu. Ti srži moje srži, drvodjeljo, što me oblikuješ kao Pinokia, dubiš, piliš i režeš! Bolno oblikuješ po nepredvidljivu naumu, nestereotipni kiparu! Lučiš me u mojoj slobodi, u mojoj vlastitoj odluci, kojom odabirem sebe, da budem onakav kakav želim.
Lučiš me u mojoj slobodi da bih probio zasune svijeta, da bih izvirao kao potok iz tvoga podzemnoga oceana u riskantnu novost otvorena prostora; u nedokučene mogućnosti za mene.
Pa ipak, u tebi sam unaprijed izmjeren u duljini i trajanju, u svakoj slučajnoj kapi okamenjenoj u zraku tvoje vječnosti. Ti, beskrajno visoki i nedokučivi!
Samo tvoja ljubav može biti razlogom zašto tečem. Sve ostalo nema smisla. Sve ostalo je preslabi razlog. Iz tvoje ranjenosti ističem, slobodno odabrana rano! Ističem kao krv tvoja. Bolno si se u mene premetnuo. Oduzeo si od sebe, samo da bih ja mogao biti.
Ti
najdalji i nedohvatni, što u nítima moga mozga, iz moje najdublje unutarnjosti, vrcaš
mene, ljubavlju nepojmljivom, ti najbliži! Pustinjo i izvoru, vrhuncu i ponoru, više si
ja sâm od mene; pa ipak si stigao iz nedokučive daljine.
Upravo pustinju odabireš za svoj izvor, u najdubljoj noći pališ svoju svijeću, preko najdaljih zvijezda stižeš u moju unutarnjost.
>>>
Tvoje klatno pravde ispunjava svrhu. Svemu daješ smisao. Onaj jedini mogući:
smisao ljubavi. Križem probijaš opnu između mene i tebe, razbijaš moje Narcisovo
ogledalo. Tovariš mi kao Cirencu križ na ramena. Da bih te shvatio. Da bih te, konačno,
opazio. Iza stakla moje sebičnosti, pružaš mi bolji dio mene.
>>>
Smisao koji mi ti daruješ vrijedi unaprijed i unatrag. Osmišljavaš čitav život, i u njemu sve. Pa čak i padove. Jer sve treba služiti tebi.
* * *
Samo ljubav opravdava sve. Samo ljubav opravdava bilo što, od postojanja travke i puža, od zimske magle, zlovoljnosti susjeda, gripe i gužve u tramvaju, do obiteljske svađe i materijalne bijede. Samo ljubav prigrljuje taj bolan i ružnjikav svijet, samo ona mu daruje sjaj unutarnje ljepote. Samo ona trpi, oprašta, ucjeljuje, popravlja, liječi, oslobađa.
Pa kad me vežeš uz takav neugodan svijet, u kojemu mi štošta nije pravo ni ugodno, što hoćeš time postići?
Jesam li pozvan na lješkarenje i izležavanje? Na bijeg i zaborav? Na loše odustajanje i krivo ustrajanje? Da se upletem i ulančim u silnice tvari? Da gravitiram poput stvari? Da se kočim, kamenim, da životinjski gutam manje ribe od mene? Da gomilam kao hrčak, da se napuhavam od znanja?
Što hoće tvoja ljubav? Kakvog me ti želiš?
Znam. Ti želiš da budem slobodan i svoj. I tu će mi se tvoja ljubav nadodati. I s njom sve ostalo. Jer samo je ona vlasna svega, samo je ona mudra, i zna što mi je suvišno, a što mi zaista treba.
Pa kad me uputiš kroz tunel patnje i besmisla, uplećeš u paučinu tame, razlučuješ u kušalici krize, savijaš na vjetru i lomiš pod čekićem sudbine, znam što želiš.