"Mladi danas ne čitaju. Ne zanimaju njih ni novine, ni knjige; samo gledaju u one svoje ekrane."
Svi oni koji rade s mladima ili publiciraju različite oblike njima namijenjenih pisanih izdanja, vjerojatno se često susreću s tim tvrdnjama. Činjenica je da se uz sve blagodati Interneta i elektroničkih medija mlađe generacije danas vrlo teško odlučuju na tiskanu riječ. Gledanje filmova, serija, kompjuterske igre i ostali slični oblici provođenja slobodnog vremena društveniji su i postali su sastavni dio svakidašnjih razgovora. Kao što su se nekada davno vodili razgovori oko neke intrigantne novoobjavljene knjige, tako se danas raspravlja o hitovima s velikih i malih ekrana ili o novim Microsoftovim ponudama. Što ti novi mediji, bez kojih su današnji svijet i njegovo funkcioniranje postali nezamislivi, svojim sadržajem nude mladima?
* * *
Pri spomenu elektroničkih medija, nesvjesno se najprije prisjetimo televizora - te četvrtaste naprave, koja je postala neizostavnom dekoracijom gotovo svakog doma. U mnogim od tih domova obiteljski se život cjelodnevno odvija uz toga jednoga dodatnog člana, stalno uključenog u rasprave, u obiteljske ručkove, u trenutke radosti, u trenutke tuge i u trenutke odmora - TV-aparat. Od malena odrastamo uz toga kućnog prijatelja, upijajući slike i riječi koje nam nudi. Toliko smo uživljeni u omiljenu seriju da smo sve radno i slobodno vrijeme jednog dana rasporedili tako da ipak stignemo pogledati još jednu epizodu. Da program može biti zarazan, to svi znamo, no pitamo li se kada kakvog je kvaliteta ta zaraza, koje nam vrijednosti nudi i što ostavlja u našoj podsvijesti?
Ne tako davno u večernjem smo obiteljskom terminu mogli gledati film s poznatom dječjom filmskom zvijezdom Macaulayem Culkinom u glavnoj ulozi. U filmu je riječ o dječaku koji zbog ljubomorne želje za majčinom pažnjom na različite načine pokušava (i uglavnom uspijeva) ubiti članove svoje obitelji, da bi na kraju pokušao ubiti i vlastitu majku. U tome ga sprečava drugi dječak-pozitivac, ali, naravno, ubivši njega. Koje poruke i kakve vrijednosti možemo dobiti tim filmom? Mislim da i najokorjeliji ljubitelji trilera nisu ostali ravnodušni pred slikom dječaka koji ubija na najperverznije načine, a kamo li oni koji se nalaze u najosjetljivijim godinama svoga života. Nasilje i seks postali su dva glavna sastojka recepta za uspješne, odnosno komercijalne, filmove. Je li ta dva sastojka nametnula današnja civilizacija, ili su se oni nametnuli njoj putem medija?
Suvremeno je društvo, možemo slobodno reći, na papiru usvojilo mnoge kršćanske vrednote. U deklaracijama, ustavima i zakonima gotovo svih zemalja (posebno tzv. zapadnog svijeta) te su vrednote jedan od glavnih orijentira.
Iste vrednote usvaja i naše društvo.
Tako bi i državna televizija, kao ogledalo tog društva, vjerojatno trebala, na temelju
tih vrednota, imati neki svoj kritički izbor. No, kome je uopće do toga?* * *
Jedan od problema mladih (ali i današnjeg društva u cjelini) jest nerazvijena kritička svijest. U potrošačkom društvu postajemo samo potrošači, koji primaju ono što im se trenutno nudi, odnosno ono što je najbliže našim potrebama. Potreba za religijskim sadržajima popunjava se u našim medijima na vrlo šarolik i smisleno vrlo upitan način. Primjerice, u milenijskoj groznici uoči dolaska 2000. mogli smo na državnoj televiziji pogledati emisiju o stoljeću koje je pred nama. Budućnost svijeta u toj nam je emisiji prikazana na temelju Nostradamusovih proročanstava, filozofijâ različitih sljedbi i samozvanih proroka. Proroci, astrolozi i gatare pojavljuju se gotovo u svim medijima, nudeći "potrošačima" brze i "precizne" odgovore na njihove životne tegobe. Različite sljedbe reklamiraju se kao jedan od proizvoda na "religijskom tržištu", prema onoj narodnoj: "tko voli, nek’ izvoli".
* * *
Mediji su danas gotovo jedino učinkovito sredstvo informacije i edukacije. Zbog njihove sveprisutnosti, putem njih se oblikuje, upravlja i stvara svijest pojedinca i javnosti, a, prema do sada viđenome, na području moralnih vrijednosti vlada kaos, u kojem nema odgovora na pitanja: "Tko, što, kada i zbog čega?" Kršćanski program svodi se na sate, minute ili kartice, odvojen je od ostatka sadržaja, u kojem svatko piše onako kako mu se svidi. Do kada će tako biti, odnosno, hoće li se i koliko čuti kršćanski glas i u medijima i izvan njih, ovisi upravo o nama. I na to je Papa mislio kada je nedavno mladima u Rimu rekao: "Budite vjerodostojni znakovi Božje nježnosti u ovom svijetu uoči trećeg tisućljeća. Uložite svoj privlačni zanos i uvjerenje u logiku evanđelja, susrećući one koji su žrtve opasne kulture nasilja ili koji radosno doba mladosti žive u ispraznosti ili očaju."
NEVENKA GAŠPAROVIĆ