"Duboko sam uvjeren da vi, svećenici, među sobom čuvate neke tajne koje su poznate samo vama" - otprilike tim riječima, prije nekoliko godina, pristupio mi je jedan od učitelja Transcendentalne meditacije. Ne sjećam se više vlastite reakcije, ali često sam se kasnije, u mislima, vraćao na tu njegovu izjavu.

I doista, svaki čovjek sa sobom nosi i svoju tajnu. Tajnu svoga uspjeha i/li neuspjeha. Tajnu svoje snage. Samsonova je ležala u kosi. A svećenikova?! Već i sam njegov poziv je tajna, koja nadilazi i njega samoga. Svećenik stoji pred vratima Tajne. Više šuti nego što govori. A kad govori, njegov govor izvire iz šutnje. I u njoj se krije njegova tajna snaga.

* * *

Prije četiri godine u "Vjesniku" je osvanuo članak pod naslovom "Umjesto tumora, izvadili mu bubreg". I stvarno su mu ga izvadili. Ali to nije bio običan bubreg. Liječnici u Pescari otkinuli su pacijentu jedini bubreg, misleći da je zloćudan tumor. A zapravo je pacijent imao urođenu manu: samo jedan bubreg, koji je na sebe preuzeo funkciju i onoga drugoga, nepostojećega, uslijed čega je postao veći i izobličio se. I liječnici su mu ga izvadili. Nesretni metalni radnik iz Abruzza - stoji u novinskom izvješću - ostao je viseći između života i smrti, okačen o aparate za dijalizu, moleći Boga da netko drugi pravodobno umre i njemu ostavi svoj bubreg. Reklo bi se: medicinski "peh"! A kako je pacijent prihvatio svoju novu situaciju, ako ju je uopće prihvatio - nemamo podataka! No, to nije sve.

I danas u "Karitasovoj" kući u Vrbovcu živi šesteročlana obitelj, prognanici iz Tuzle, od svih zaboravljeni, bez zaposlenja i bez osiguranih osnovnih sredstava za život dostojan čovjeka. Žive "od Božje providnosti" - kako to sami često kažu. Muž i žena - oboje su slijepi. Žena je slijepa od rođenja, a muž je oslijepio na neobičan način. Kao petnaestogodišnjak povrijedio je oko. Morao se podvrći kirurškom zahvatu. A liječnici su, zabunom, operirali - nevjerojatno! - zdravo oko. Još jedan medicinski "peh"! Rezultat svega bila je - sljepoća! I to doživotna. Ali ne i očajavajuća. Ni rezignacijska. Nego vjernička. Iako slijepi, oni blaženo žive u malome stanu s četvero maloljetne i zdrave djece. "Djeca su naše oči" - više puta ponavlja otac Mato i nastavlja: "Kad mi je najteže, uzmem šargiju i sviram."

Tko želi osjetiti Božju blizinu često mu preporučam neka posjeti ovu obitelj. U njoj će prepoznati da, osim fizičkih očiju, postoje i oči duha i da, osim materijalnog svijeta, postoji i duhovni. I ako netko nema razvijene duhovne oči, malo mu vrijede i samo fizičke. A tko se navikao očima duha promatrati duhovni svijet, u tom svijetu nalazi snagu za nadvladavanje svih životnih nedaća. U to sam se uvjerio i kada sam prije nekoliko godina na hodočašću po Svetoj zemlji susreo bivšeg gardista Darka, kojeg sam zapamtio po velikim tamnim naočalama i fotoaparatu. Gdje god je čuo ljude kako se dive nekome krajoliku ili eksponatu, s mnogo duhovitosti probijao se kroz mnoštvo, laćao se svoga fotoaparata i neštedimice okidao. A bio je potpuno slijep! Vid je izgubio za vrijeme razminiravanja terena. Prema riječima vlastitog svjedočanstva, otad je - progledao! Shvatio je da ga je put kojim je do tada išao udaljavao od Krista. Sada hvali Boga zbog razmjene: u zamjenu za fizički vid, dobio je duhovne oči…

* * *

Daleko od toga da sam se urotio protiv medicine, čije napore visoko cijenim, ali ne hvalim niti patnje u mazohističkom smislu. Spomenutim (ne)zgodama služim se kao podlogom na kojoj želim, u svjetlu otajstva naše vjere, jasnije orisati njihov duboki smisao i vrijednost. S tom svrhom, neka mi bude dopušteno navesti još jedan sličan primjer.

U mome rodnom mjestu Šiškovci (selu udaljenom 18 km od Vinkovaca) i danas živi patnica Kata Labrtić, koja strpljivošću u podnošenju patnji, kao nijemi svjedok, uprisutnjuje veliku Božju ljubav koja se objavila na drvetu Križa. Krist je spasenje svijeta dovršio prikovanošću na križ.

O Danu bolesnikâ želio bih da do svih bolesnika dopre ovo duboko otajstvo: Krevet je današnji križ bolesnika za kojeg su oni prikovani. U njihovim bolima Otac i danas prepoznaje patnje svoga Sina, koji se kroz njihovu strpljivost uprisutnjuje i u našem vremenu. Bolesnici koji postanu toga svjesni, te svoje patnje svjesno prihvate i sjedine ih s Kristovim patnjama, postaju blagoslovom ovome svijetu. Deviza svih bolesnika glasi: Bolesnici svih zemalja - ujedinite se, ali u Kristovoj žrtvi, koja traži UPRISUTNJENJE! Žrtvi koja se želi uprisutniti i nadopuniti "ono što nedostaje Kristovim patnjama" u svakome koji pati, jednako kao i u svakoj euharistiji. U tom duhu jedan je sveti papa ponizno prihvatio odluku svoga liječnika da, uslijed slaboga zdravstvenog stanja, više ne smije slaviti svetu misnu žrtvu, nego da mora mirovati u krevetu, ali uz obrazloženje koje je zadivilo i samog liječnika: "Papa će vas poslušati. Od sada će moj krevet biti moj oltar, a moje tijelo, moja žrtva! I to će biti moja misa."

* * *

Upravo tako i danas živi Kata Labrtić, rođena 1957., koju patnje prate od najranije mladosti. Ozbiljni problemi nastupili su kada je, kao petnaestogodišnjakinja, uoči Uskrsa 1972., primila cjepivo koje je, uz ostale okolnosti, prouzročilo nepopravljive komplikacije (medicinski "peh"?!). Od 1984. prikovana je za krevet sve do današnjega dana, bez ikakve nade u mogući oporavak. Potpuno je nepokretna i slijepa. Samo duboka vjera dala joj je snagu da i nakon potpunog gubitka vida (problemi s vidom prate je od treće godine njezina života) ponizno usklikne: "Što je od Boga, slađe je od meda!" Katina veličina i privlačnost leži u tome što se ona na svoju patnju nikada i nikome nije potužila. Postala je uzorom strpljivosti i predanja u ruke Božje svima koji je posjećuju, svećenicima, bogoslovima, časnim sestrama i brojnim ljudima. Njezina patnja postala je blagoslovom i nadahnućem mnogima.

Za vrijeme boravka u jednoj od brojnih bolnica, jedna je pacijentica posvjedočila: "Ne mogu više trpjeti - ali kad vidim koliko Kata trpi, onda i meni bude lakše." Brojni su u njezinu društvu, napose po bolnicama, naučili moliti. Ima ljudi koji dolaze Kati samo zato da bi s njom molili. "Drukčije je s njom moliti" - kažu, premda ne znaju objasniti zašto. A kada od nje odu, svjedoče da u duši postanu nekako puniji.

U čemu je tajna Katine snage? Dok je još mogla govoriti, u svojoj jednostavnosti, ništa nije tajila: "Živjela sam u nadi da će biti bolje, ali je sve išlo na gore. No tada sam se potpuno predala u ruke Božje i počela mu stalno zahvaljivati. Nisam ništa molila od Gospodina za sebe, nego samo za druge. Najviše što bih za sebe molila od Majke Božje je da mi da snage i strpljenja da ustrajem do kraja. Nikada nisam zaplakala što sam bolesna. Nikada nisam izustila nijednu riječ prigovora Bogu na svoju situaciju. Na to nikada nisam ni pomislila. Čak ni u bolnici, u najgorčim trenucima. Uvijek sam mu samo zahvaljivala."

U vremenu u kojemu i mnogi pokretljivi zanemaruju nedjeljnu misu, Kata svjedoči o svojoj najvećoj poteškoći: "Najteže mi je što više ne mogu ići u crkvu." A na pitanje o njezinoj najvećoj radosti, Kata je odgovorila: "Kad mi svećenik dođe prikazati svetu misu, to mi čini najveću radost. Moja je radost još veća kad nas u kući ima više. A kada me svećenik dođe pričestiti, onda mi se čini kao da je nedjelja, velika svetkovina, kada ja primam veliki Dar. Kad osjetim svećenika i njegovu malu crnu torbu u kojoj je hostija, svoju radost ne mogu iskazati, jer znam da živi Isus dolazi k meni i da će me On okrijepiti i dati mi snagu. Misa u kući i sveta pričest - to je moja najveća radost."

Katina je vjera djetinja, ali stamena: "Imam čvrstu vjeru u Boga. Bog zna što radi, ako ja i ne razumijem. Ja mu vjerujem. Neki me, koji me dođu posjetiti, pitaju kako može Bog biti tako okrutan pa meni, koja sam stalno išla u crkvu, dati toliku patnju? Oni kažu da je Bog nemilosrdan i grub. Ali ja kažem: ‘Ne! Obično se misli da je majčina ruka najnježnija, ali to nije istina. Isusova ruka je najnježnija. Isusov glas je najmilozvučniji. Ja to ne mogu izreći, ali to mi daje snagu. Od toga ja živim. Molitva je meni sve. I ja ne razumijem kako se može nekome drijemati dok moli. Mene molitva uvijek razbudi.’"

Naravno da su Kati predlagali i odlazak alternativcima, ali njezin stav je principijelan: "Obično razmišljam o Kristovoj muci ili ne razmišljam ni o čemu. Nije mi teško ležati, i nikada ne pomislim: ‘Zašto baš ja moram ležati?’, ili ‘Zašto je noć bila tako duga?’. Neki su mi savjetovali da odem bioenergetičaru, ovom ili onom vračaru, da će mi oni pomoći, ali ja to ne želim. Vrijeđaju me kad mi tako govore. Svima im pokažem krunicu i kažem: ‘Eto, u to ja vjerujem i ni u što više. Ja vjerujem u Boga i ni u koga više. Ako mi liječnici mogu ublažiti patnje, ne odbijam ih i zahvalna sam im, a ako ne, svoje patnje prikazujem Gospodinu na svoje nakane.’"

* * *

U Katine nakane uključena je cijela Crkva, ali, ističe Kata: "Posebno molim za svećenička i redovnička zvanja." Među plodovima njezinih žrtava i molitava, usuđujem se skromno dodati, prepoznajem i svoje zvanje, na kojemu sam Bogu neizrecivo zahvalan. To je moja tajna. Tu je tajna moje snage. Tu je tajna snage svakog svećenika. Jer iza svakog svećenika, iza njegove dobro pripravljene, a ponekad uopće ni ne pripravljene, propovjedi, iza svakog obraćenja na propovjednikovu riječ, stoji nečija žrtva ili molitva. Skrivaju se patnici i patnice, molitelji i moliteljice: draga majka ili otac, klauzurna časna sestra ili neki ozbiljan prijatelj, ili možda netko treći, potpuno nepoznat. Njihove molitve i žrtve daju evanđeoskim glasnicima naddokučivu zavodljivost, a duše slušatelja oslobađaju od okorjelosti. Jer, Crkva je živi organizam. Zato je sv. Mala Terezija željela biti ljubav u srcu Crkve. Jer ljubav sve pokreće i svemu daje život.

>>>
Patnici i molitelji cijeloga svijeta čine srce Crkve. Oni odašilju snagu u sve udove Crkve. Uz iskrenu molitvu, ljudska patnja, sjedinjena s Kristovim patnjama, predstavlja najveću snagu svijeta.
>>>

Patnicima koji su svoje patnje sjedinili s Kristovim patnjama pripada privilegirano mjesto, zbog nezamjenjive snage koju oni odašilju na sva bojišta na kojima se vodi bitka za duše. Izvor i uzor njihova apostolata jest euharistija! Jer, euharistija je - Žrtva. Žrtva u kojoj se Isus nesebično predaje za druge, žrtvuje za druge. I od drugih traži da se i oni sami, po primjeru koji im je on ostavio, žrtvuju za druge, zauzvrat ne očekujući nikakvu nagradu od ljudi. Samo tada se Bog sam obvezuje da će im biti plaća. To znače i njegove riječi: "Ovo činite meni na spomen!" Zato sveta misa, kao Kristova žrtva, ostaje neiscrpivo vrelo snage svima koji trpe, da trpe po Kristovom primjeru, i radi Krista, Kristu na spomen. A svima koji služe bolesnike i vode bitke za duše na prvoj liniji, sveta misa ostaje neiscrpivo vrelo snage da u svakom patniku i zalutalome nastoje prepoznati i služiti samoga Krista, radi Krista, Kristu na spomen. I što god radili, jeli ili pili, živjeli ili umirali, reći će sv. Pavao, kršćani čine radi Krista, Kristu na spomen.

To je kršćaninova tajna, tajna koja izvire iz euharistijske žrtve. I zato kod svake euharistijske žrtve, dok svećenik u svojim rukama drži predragocjeno Tijelo i Krv preljubljenoga Sina Božjega, na istu pliticu i u isti kalež, u tom najdirljivijem trenutku, u duhu se sjedinjuje s cijelom Crkvom i prinosi nebeskom Ocu, posebno one osobe s kojima je najtješnje sjedinjen; nadasve zbog duhovnih snaga koje mu šalju, poznate i nepoznate, blize i daleke, žive i pokojne osobe.

Samo iz euharistije izvire snaga kojom ljudska slabašna narav može prkositi svakoj patnji, pa i samoj smrti. I zato ovu tajnu mi svećenici ljubomorno čuvamo, da je netko ne bi razvodnio ili obezvrijedio. Zato, neumorno, pozivamo sve vjernike da sudjeluju kod svake nedjeljne euharistije. Baš zato se kod svake svete mise spominjemo svoje tajne!

JoB