Smrt je eshatološka tema, najgraničnija od svih graničnih situacija. Moderni tabu.

Nakon rušenja seksualnih zabrana, kada je spolnost postala glavnom robom, smislom života, ideologijom, reklamnim sredstvom i brbljavom temom medija, funkciju zabranjenog voća preuzela je smrt. Seks je danas zakonit, sveopći i dosadan; smrt je postala pornografskom.

Oduvijek čovjek osjeća strahopoštovanje pred tom kraljicom užasa: otkad je prestao biti životinjom i postao samosvjesnom jedinkom, dobio uvid u cjelinu i time postao svjestan svojeg okončanja.

Životinja se plaši boli; ona je užasnuta u trenutku opasnosti, nagonski se koprca i bori, no jedino je čovjek uvijek svjestan svoje konačnosti. Svijest o smrti nezaobilazni je dio naše egzistencije, tajna našeg stvaralaštva, naše egzistencijalne autentičnosti, riskantne individuacije i samooslobađanja. Za razliku od životinje, čovjek je biće smrti i slobode, biće transcendencije, koje vidi svjetlo u dubini groba.

* * *

Užasnut smrću, čovjek naokolo nje ritualno pleše, ne bi li tako pripitomio tu svoju negaciju, svoju radikalnu drugost, i upleo je, utjelovio u život. Za razliku od životinje, čovjek je biće kulta i kulture, sahranjivanja mrtvih, religije, filozofije i umjetnosti. Samo je čovjek izbačen iz raja vječnosti, iz puke istovjetnosti s rodom (Adamom-Evom), iz nevine beskonačnosti, koja naprosto živi trenutak-vječnost. Samo je čovjek nesretna pojedinčeva svijest, ranjena svojom konačnošću, pa se koprca oko svoje egzistencijalne rane i luči bisere kulture.

Samo oko čovjeka svemirska ljepota pjeva requiem aeternam i svemir postaje nakitom. Samo se od srca čovjekovog do zvijezda pruža Božji zagrljaj, čuje glazba sfera, ucjeljuje ranjeni smisao. (Ukoliko u svemiru ne susretne neko drugo biće slično čovjeku; nekog izvanzemaljca, isto tako samosvjesnog, bolnog i smrtnog.)

Životinjska vrsta postoji samo kroz smrt jedinki. Smrt ima nezaobilazno mjesto u biološkoj ekonomiji života. Nagon vrste je vidovit u odnosu na smrt, dok je tu životinjska jedinka, naprotiv, slijepa. Upravo zato što ne reflektira sebe kao cjelinu, ona ne vidi ni smrt, ni transcendenciju, već naprosto vjekuje.

* * *

Samo čovjek tek vjeruje u onostrani život. Smrt mu je najveća tajna, zagonetka postojanja, sedmi pečat na knjizi života. Što je smrt? Preobraćanje života u suprotnost? Nešto nestvarno, nebitak? Maternica groba? Novo rođenje? Novi početak? Ništavilo što izvlači svoje djelovanje iz suća? Prisutnost odsutnosti? Postanak netko apsolutno drugi? Neshvatljiv apsurd nestajanja sebe?

Po Hegelovoj dijalektici čovjek smrću prevladava svoju pojedinačnost ostvarenjem se ukida, ukidanjem se ozbiljuje. Smrt govori našim tijelom i u nama raste, dok na kraju ne preostane šokantnost leša, raspadanje i truljenje. Gdje se onda djene naša egzistencija?

Stavom prema smrti i lešu čovjek izmiče prirodi i razlikuje se od životinje. On smrt preparira na kulturan način, uklapa je u život zajednice. Smrt dobiva svoje kultno mjesto najdubljeg zajedništva, pričesti i ljubavi. Ne samo u biološkoj, već i u kulturnoj ekonomiji smrt postaje najdublja saveznica i odana sluškinja života. Ako pšenično zrno ne umre, neće oživjeti i donijeti obilan rod. Vrijedi to tvarno i duhovno. Čovjek je biće misterija, dijalektike erosa i thanatosa, žrtvene igre suća. Život je u smrti, smrt je u životu. Od davnine čovjek prožima život smrću, ne bi li je ukrotio, upregao u jaram života, nade i stvaralaštva. On oduvijek živi jedinstvo života i smrti, samosvjestan punine svoje istine: svojega izrastanja iz Iskona i transcendiranja svega konačnog.

Tek se moderni čovjek uvelike iščašio iz toga jedinstva: moderni, sekularni, tehnološki čovjek. Obzidao se svijetom konačnih svrha i predmeta. Muči ga horor vacui, pa je zakrpao sve pukotine transcendencije, osobito smrt. Na području duha i ljubavi vrijede obratni zakoni od onih tvarnih. Pa tu, što više netko bježi od smrti, to mu je ona više za petama. Što više iz svijesti potiskuje smrt, to ona zlokobnije njime vlada!

* * *

Moderni čovjek umire sam, u staračkome domu ili u bolnici, bez pripreme i utjehe. Zaboravljena je vještina umiranja. Kapitalističko društvo odbacuje starca u mirovinu kao u smrt; gubitkom društvene uloge, mučno ga sprečava, trpa ga u starački dom kao umiralište, u stroj za otuđivanje staraca, što pere savjest rodbini, a njega živoga sahranjuje, hendikepiranog i neprilagođenog, s osjećanjem nekorisnosti i napuštenosti.

Usprkos svakodnevnom televizijskom filmskom ubijanju, glumljenoj agoniji i fikcionalnom strahu, usprkos gladi za smrću, svakodnevnom obroku surogatna užasa, moderni čovjek bježi od zbiljske smrti, od (neiskušanog) zbiljskog sebe, od zbiljskih bližnjih, starih i umirućih.

Potiskuje istinsku smrt iz vidokruga, jer ne vjeruje u svemoć života. Drevni čovjek ne ignorira smrt; naprotiv, on je prekomjerno potvrđuje. Djeluje suprotno i postiže suprotno. On može tako, jer nije osamljen u svome iskonu.