Nadvrijeme bez vremena, i bez konkretnog bogatstva svega bivajućeg, jadna je apstrakcija, ništavni umišljaj, praznina. Ukoliko postoji neka vječnost, ona sadrži u sebi i vrijeme, ali i trajanja koja nadilaze svako vrijeme. Ako je vrijeme konkretno zbivanje, vječnost bi trebala biti još konkretnija i punija. Ako je u nadvremenu sve vremenito prisutno i na dohvatu, ako sve jest tu, ako se sve zbiva tako da od početka do kraja jest, pa nam iz vremena izgleda kao da tu nema nikakva kretanja, to ne znači da ne postoji nešto više od kretanja, analogno i u dimenzijama koje ne poimamo, pa su vremeniti procesi tek nešto stvoreno od Ljubavi za Ljubav, maternica porađanja osoba u vječnoj zajednici.

Vječnost obuhvaća vrijeme, vrijeme je prožeto vječnošću. Pokretna je i porozna pregrada između vremena i nadvremena.

* * *

Simboli, mitovi, mistični uvidi, religije, umjetnosti, filozofije, a možda čak i neki eksperimenti s ruba znanosti, nagrizaju prividno neprobojni plašt prostorno-vremenske dimenzije. Pa ipak, oni koji vjeruju samo u plohu, kako li će vidjeti prostor? Ili oni koji putuju obodnicom kruga, kako li će vidjeti sebe u plohi? Tu je potrebno neko ludilo, vidovitost, ili bar ludost vjere, da bi se naokolo vremenite konačnosti posvuda ugledala vječnost.

Lakše je zamišljati fantastične predodžbe, meta-foriku/fiziku tumačiti na doslovan način, zamišljati produžetak u vremenu bestjelesnih sablasti i njihovih reinkarnacija, srozavati simboličku neizrecivost do trivijalnih maštarija, nego predočiti si jednu običnu vječnost. Doduše, fantastika i mitovi nisu bez zrnca istine, u svima njima zrcali se vječnost kao u razbijenu ogledalu, sve je oko nas ionako simbol transcendencije. No, doslovnost može ubiti. Ako bogatstvo Duha Svetog svedemo na Zeuse i Here, Afrodite i Erose, na Nietzscheovog Nadčovjeka, na pojam komunističkog besklasnog raja, na nedogledni lanac (bez obzira koliko genijalnih!) vrhunaca ljudskih zamišljaja, ugušit ćemo beskonačnu konkretnost u nečem jednostranom, ono sveprisutno u nigdje-prisutnom, krv, suze i meso u bljeđahnim apstrakcijama.

* * *

Ništa nije tako dobar periskop u vječnost kao ljubav: roditeljska i djetinja, bratska i supružnička, prijateljska, komunitarna i Božja. Pa ipak, Duh Sveti nije samo ta ljudski predočiva ljubav. U njemu je sve stvoreno, od zrnca pijeska do galaksije, od vlati trave do starice u parku; njime je pokrenut list koji pupa, bakterija u lokvi, crv u jabuci, ptica koja leti, "deterministički kaos" vjetra, ljudska slutnja, bezdno u čovjeku. Duh Sveti se upisao u sve knjige, pa čak i u priče o Zeusovoj nevjeri i u Kama Sutru.

Upisao se čak u pakleno beznađe Kafkina "Procesa" i u jalovu Ionescovu "Ćelavu pjevačicu", jer svaki tekst u kome ima bar zrnce umjetničke vrijednosti, ima i njega.

Sve što je u bilo čemu bar malo vrijedno, stvorio je Duh Sveti. A iznad svega, svrhu svega, ono najvrednije: ljudske osobe.

Ako nešto ima bar mrvicu razloga da postoji, tu je sudjelovao Duh Sveti. Duh Sveti razlog mu je prije svakog drugog razloga. Sve je satkano od Oca, po Riječi-Kristu, u Duhu Svetom.

Sve je njegov simbol. I mala tratinčica, i golemo užareno Sunce, more i nebo, gotička katedrala, vlat trave, lokva vode s primjesom motornog ulja što zrcali spektar boja, mrlja otpale žbuke na fasadi, mrav što se penje uz granu, zakašnjela snježna pahuljica. Da nije tako, ne bi bila moguća poezija. Svijet je govor o nadsvijetu, život je simbol Života. Ništa nije sasvim nijemo. Najviše se rječitosti krije upravo u šutnji. U potpunoj tišini čujemo bljesak njegove sveobuhvatne prisutnosti. U svemu je Riječ što je protjerala sve kroza sve. Svaki oblutak šuti tajnu Njegove blizine.

* * *

Iz Riječi u Duhu izvire sve. No, najviše od svega život. Prebogat i preplodan, od bakterije i komarca do ptice i čovjeka. Izvire u Duhu razdavanja i žrtve iz Riječi u svemu, po zakonu umiranja i uskrsnuća. Sve je smrt i hrana, sve se razdaje, sve je tu zbog drugog, i sve drugo je tu zbog jedinke kojoj se predaje. Pa ako te ne ljubi sama hrana, nesvjesna tebe, ljubi te Bog koji ti se u hrani predaje. Život se prelijeva u život nošen nabujalim valom ljubavi što se prelio iz Duha Svetog. Sve je plodno i teži rađanju, sve se umnaža, hrani i razdaje kao hrana drugome.

Pa ako na tjelesnoj i životinjskoj razini vidimo djelovanje Duha, utoliko više je on prisutan na razini osobne ljubavi, gdje smo mnogo bliže izvoru, Bogu kakav je u sebi.

Gdje iz vječnosti nastaje vrijeme, iz slobodnih Božjih Osoba mnoštvo slobodnih ljudskih osoba, tu Duh Sveti otvara svoj prostor mogućnosti, susret mene i istinski drugog u ljubavi.