Opet neki seminar! Permanentno obrazovanje, kao doživotno školovanje, ili doživotna kazna - pa ništa u životu nisam permanentnije radila nego što sam išla u školu... osnovnu, srednju, višu, visoku... pa opet u osnovnu. A ipak se osjećam nepismenom, jer, evo, i ovaj tekst tipkam na pisaćem stroju. K’o po Baščanskoj ploči.

Svejedno, volim seminare. Uvijek nešto naučim, nešto i čujem (uključujući najnovije "gossipe"), vidim neke stare "face" i nova lica mladih kolegica.

* * *

Ovaj put - već izdaleka mi maše jedna "frendica" i kaže:

* Pogodi što imam za tebe!

- Za mene? Što bi ti imala za mene?

* Baš za tebe. I tvoje. Nešto što si ti napisala.

- "Veritas", "Vjesnik" (neki nedavni)?

* Ma, neee! Nosim ti fotokopiju tvog teksta "Uloga nastavnika engleskog jezika u formiranju ličnosti učenika". I daje mi tekst. Zgodno! Jedini moj znanstveni tekst. Pišem o tome kako djecu treba odgajati za domoljublje i poštivanje sebe, svoga naroda, svoje kulture i tradicije, i tek iz toga identiteta - samopoštovanja i ponosa - susretati druge jezike i kulture; odgajati ih u duhu kozmopolitizma, ali koji neće biti puzajuće, provincijalno i nedostojno divljenje svemu što nam dolazi iz dekadentne zapadne civilizacije. Djeca trebaju sjajno znati engleski i znati sebe predstaviti, a ne štreberski u svoje živote unositi sve ono smeće koje nam nudi američki kičeraj. Dobro... nisam baš ovim jezikom govorila, rekla sam to malo finije, zapravo - vrlo romantično, iskustvom i srcem prave seoske učiteljice.

Što sam i danas.

* * *

Ali - ponosna što su moji dečki tako dobro naučili "lekcije iz domoljublja" da su u jednom dahu, na mah, stvorili hrvatsku državu, koju sad obilaze svi mogući emisari, političari, promatrači i svi oduševljeni njenom ljepotom i dobrim ljudima. Ma, nije mi jasno - kako to da im ni Hrvatska, ni Hrvati nisu bili tako mili, dragi i slatki prije deset godina, kad smo ispit iz demokracije položili od prve, s čistom peticom, kad smo na referendumu, jasno i glasno rekli jedno "NE!" i jedno "DA!". Hm... možda im taj redoslijed nije bio jasan. Ili im nije bio drag. Pa onda ni Hrvati, premda smo bili i mlađi, i ljepši, i svojeglaviji, i samouvjereniji, ili - baš zato što smo bili takvi kakvi smo bili.

Ali, takvi smo i sad! Samo obrnuto! Stariji, iskusniji, samo - manje lijepi (kad se pogledamo u ogledalo), manje samouvjereni i manje ponosni. Dapače! "Vaše želje naš su program!"

Citiram. Jer sam - ostala bez teksta!

Jedan naš političar kaže da želi Hrvatsku simpatičnu. A kako je spremna svakome reći "DA!", ja bih rekla da je postala prava namiguša. Prorok Hošea upotrijebio bi težu, šokantniju riječ. Ja neću. On bi se i rasplakao. Ja neću!

* * *

Jer gledam s druge strane vječnosti, s druge obale, okom vjernice i srcem učiteljice; koja je naučila da nakon određenog vremena treba stati, predahnuti i - ponoviti sve što je obrađeno. Pa, da vidimo:

- Je li hrvatski narod Gospin narod? Jest. Unatoč svojoj grešnosti!

- Jesu li hrvatsku državu stvorili krunica i mučeništvo naših branitelja? Jesu! Onda je ona mučenička i nepobjediva.

- Je li ovaj narod pokazao da voli Papu, i to dva puta u pet godina? Jest! U milijunskim primjercima...

- Je li Sveti Otac, najveći moralni autoritet na svijetu, zaljubljen u Hrvate i "ovisan o njima", kako nam spočitava neki talijanski novinar? Jest! I na to smo ponosni!

- Je li ovaj narod površan da ne može biti površniji, zaboravljiv da ne može biti zaboravljiviji, grešan da ne može biti grešniji, i naivan da ne može biti naivniji? Jest! Sve to, i sve na kvadrat!

- Je li ovaj narod u malom, vrlo malom, zapravo miligramskom omjeru i broju vjeran svim Božjim zapovijedima? Jest! Miligramski i mikroskopski; tako malo da je potrebna što veća vjera da opravda što sitnije i što nevidljivije činjenice.

- Je li to onda malo, vrlo malo, stado? Jest, vrlo, vrlo malo stado; "kojem je Otac obećao kraljevstvo" - citiram Isusa!

I to je fantastično! Ta Isusova sposobnost da od malo naše vjernosti, od malo naše ljubavi i beskrajne ljubavi svoje stvori SVOJE STADO, SVOJE KRALJEVSTVO, pa da u svakom od nas zasja puninom ljepote, dobrote, šarma i vječnosti, koje su apsolutno nepobjedive! Hrvatska, uz Isusa uskrsnuloga - prava je dama u globalnom selu. A mi damski i gospodski narod, koji se nikome, osim svome Bogu, ne klanja, ali poštuje druge - drugačije i različite. I s njima komunicira - ravnopravno!

PONOVIMO TO JOŠ JEDNOM! I još jednom! I još jednom!

ANA PENIĆ