VJEČNI POBJEDNIK

Dugo već hodam ovim zemaljskim putovima. Godine odmiču, a ja svake godine uvijek iznova razmišljam o prolaznosti svega što me okružuje, svih onih koji su živjeli uz mene i sa mnom, svih onih prilika i neprilika koje su se našle u blizini mojega životnoga puta. Tamo negdje daleko, u školskim danima, mi učenice imale smo spomenare. Na njihovim stranicama često su se našle zapisane riječi: "Sve prolazi i propada, čak i one gorske stijene, samo Krist je uvijek vječan, i te naše uspomene." Zaista, lijep stih, ali za uspomene reći da su vječne, to je bilo pretjerano. Tko još od nas koji danas imamo preko sedamdeset godina može ponoviti abecednim redom cijeli imenik? Sumnjam da bi se od deset ljudi netko našao.

* * *

Vrijeme prolazi. Puno toga je prošlo. Zapravo, sve se promijenilo. Od političkih režima i vlasti, do nezamislivih velikih dostignuća u tehnici (kada sam ja krenula u život, domaćice su još prale rublje na "rifljači", a vrhunac je bio tko je imao radio-aparat), do sasvim drugačijeg nastavnog programa u školama, u medicini, itd., itd. Oni sa sela sjećaju se kako su dugo u večernjim satima gorjele petrolejke, kako su u gradu već u proljeće kupovali drva i ugljen. Danas znamo što imamo i mlade generacije ne mogu shvatiti da se još prije nekoliko desetljeća živjelo vrlo teško. Jedna baka zapisala je u svojim memoarima; "Vele mi snahe da peru rublje. Lažu! Ukopčaju ‘veš-mašinu’, sjede i gledaju televiziju." Naravno, baka je mislila na svoje žuljave ruke, koje su svaki tjedan žuljale prljavo rublje.

Da, zaista se sve promijenilo, sve je prošlo. Novi ljudi, novi i drugačiji život. Samo je Jedan koji se nije promijenio. To je Krist Gospodin, naš Otkupitelj, naš Spasitelj. Došao je na ovaj svijet jedino iz ljubavi prema nama, nezahvalnim ljudima. Znao je da će čovjek duboko pasti u svojim grijesima, da ga samo presveta krv Bogo-čovjeka može otkupiti i osigurati mu raj. Kada su Krista razapeli, njegovi su neprijatelji trljali ruke, jer su mislili da su se oslobodili Čovjeka koji im je mrsio račune u njihovoj pohlepi i farizejštini. Kratko je trajala njihova radost. Treći dan kako su ga stavili u grob, Krist je uskrsnuo. Uskrsnuo je od mrtvih, na nebo uzašao i "sjedi o desnu Boga Oca". Kada je apostol Toma nakon suočavanja s Isusom pao na koljena i priznao: "Gospodin moj i Bog moj!", Isus mu je rekao: "Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji ne vide, a vjeruju."

* * *

Već su skoro dva tisućljeća od tada prošla i, hvala Bogu, ima mnogo nas koji ne vidjesmo, a vjerujemo. Njegovo veliko obećanje "Ja sam s vama do svršetka svijeta" ispunjava se na veliku radost sviju koji su povjerovali u njega. Kroz dva milenija zaista se sve promijenilo, jedino je Vječni pobjednik sa svojom neizmjernom božanskom ljubavlju prema nama vječno živ i nepromijenjen. Kakvo divo saznanje! Zaista, stalno moram zahvaljivati Gospodinu što mi je poklonio vjeru, jer uistinu: "Sve prolazi i propada, samo Krist je uvijek vječan..." Zaista, Vječni pobjednik vječno živi, u vijeke vjekova!

"Svemirsko siroče", kaže enciklopedija Brittanica za čovjeka: takav čovjek neće nikada, mislim, biti u stanju zaživjeti osobno i u društvu. Čovjek s koncepcijom da je svemirsko siroče nije u stanju rasti. A još se kaže u toj enciklopediji da se čovjeku "nešto strašno može dogoditi, stvar zvana smrt". Svi katolici znaju bar to o smrti da je Isus Krist umro na križu. Što nas ta smrt uči o smrti? Uči nas da (katolički) jezik treba naći riječ za misao da se radi o "smrti na čas", o vremenskom usjeku iza kojega začas slijede uskrsnuće i produžetak života u vječnost. Božji plan i put nisu proizveli "svemirsko siroče", nego Božje dijete, Isusovog brata i sestru, i nijedna mašta ne može predočiti, kaže Biblija, što će se divnog doživljavati u rajskoj vječnosti. Sve osobe koje u povijesti doživljavamo ili učimo kao "likove s papira", možda ćemo tamo zateći. Mi u tekućem danu čekamo Isusa, a ne smrt: mi čekamo ispunjenje nade o životu i radosti. To je ničim nezamjenjivo znanje, a znanje je moć novog stoljeća. Tim znanjem treba soliti svijet, počevši od vlastitih misli i vlastitoga jezičnog izražavanja.

MILJENKO MAJETIĆ

LJUBAV PREMA RASPETOM I USKRSLOM KRISTU

CRVENA I BIJELA RUŽA

Kad na Golgoti razapeše Isusa, uz križ stajahu Isusova majka i pobožne žene koje su ga pratile. Među njima bijaše i Marija Magdalena. Tuga je ispunjala njezino srce. Prikovan oštrim čavlima na drvo, uzdignut, visio je njezin Učitelj. Onaj dragi Učitelj koji je tolikim bolesnicima vratio snagu i zdravlje, tužne utješio ispunivši im srca radošću i nadom, slijepima podario svjetlost vida, gluhima sluh da mognu slušati pjev ptica i žubor voda. Tolike gladne nahranio je i kruhom i riječju; ponižene podigao iz prašine i darovao im dostojanstvo; svakome poklanjao svoju ljubav u izobilju. I njega, jedinoga dobrog i pravednog, sramotno razapeše među zločincima, i još mu se izruguju. A ona to sve gleda, čuje i ne može ništa učiniti. Ne može mu pružiti ni vrč hladne vode, s čela razmaknuti krvlju slijepljene pramenove, umiti milo lice i bolne njegovati rane. Može samo plakati, plakati, plakati.

* * *

Iz Isusovih probodenih ruku i nogu kapala je krv. Kap po kap. Dragocjena krv pravednika. Slijevala se polako niz hrapavo drvo i padala na zemlju. I Marija Magdalena shvati kako ipak nešto treba, nešto može učiniti. Ne smije dopustiti da ova sveta krv pada na zemlju, da po njoj gaze teške sandale vojnika i noge grešnika. Ne! Po Isusovoj krvi ne smije nitko gaziti. I pogleda lijevo i desno. Tamo podalje vidje na osami grm divlje ruže. Provuče se Marija između vojnika što bacahu kocku za Učiteljevo odijelo, otkide ružu i vrati se pod križ. Kao da je, bolom shrvana, Marija, majka Isusova, naslutila što je Magdalena nakanila, jer kimnu joj glavom, kao da kaže: "Učini tako, kćeri!"

Metnu Marija Magdalena ružu pod križ. Krv je kapala među latice ruže, kao u blagoslovnjeni kalež. Kap po kap. Grimizna krvava ruža u suncu je blistala.

Odjednom pomrča sunce i tjeskoban mrak nasta po svoj zemlji. Krv prestade kapati i Isus, dobri Učitelj, svoj duh predade Ocu.

Plač žena pod križem postade glasniji, bolniji, do neba se dižući. Zagrljene žene pridržavahu klonulu Isusovu majku da joj pomognu u krilo primiti mrtvo tijelo ljubljenog Sinka. Mač boli parao je srce Marije Magdalene od pogleda na tužnu Majku Mariju i na klonulo tijelo Učiteljevo. Sagnu se, poljubi rane na nogama i ispod križa uze ružu, spremivši je u njedra da je sačuva od vojnikâ.

* * *

Prvog dana u tjednu, u ranu zoru nedjelje, dok se još sumrak provlačio ulicama, tiho ali žurno koračala je Marija Magdalena prema vrtu u kom bijaše novi grob u koji u petak položiše mrtvo tijelo Učiteljevo. Oči joj bijahu nabrekle od suza. U srcu je prebirala i sretne i bolne uspomene na svoga milog Učitelja. Časak bi ga u duhu vidjela kako sjaji poput sunca dok mnoštvu govori o Kraljevstvu nebeskom, a onda opet osramoćenog i izranjenog kako bespomoćno pati na drvu križa. Svaki novi korak, nova misao na Isusa, nova bol u srcu, jer više nije tu, s njima.

U sve to uplela se i briga kako li će odmaknuti onaj veliki kamen s grobnih vrata i doći do tijela Isusova da ga pomaže miomirisima i uljima. Učinili su to i u petak, ali u žurbi zbog blizine subote i Pashe, te Marija poželje sada u miru dostojanstveno i temeljito pomazati Isusa. I gle, došavši ugleda grob otvoren i prazan, te u brizi i strahu dojavi to Šimunu Petru i Ivanu. I dok su oni razglédali grob, ona je tiho vani plakala. Uza sve boli što ih je ćutila u svom srcu, sad i ova najstrašnija - ni tijela milog Učitelja nema; i njega su im oduzeli, ukrali, sakrili. I opet je samo plakala, plakala i plakala.

* * *

Ali gle, kad se obazre ugleda čovjeka koji je upita zašto plače, a ona, pomislivši da je on vrtlar, reče mu: "Uzeše mog Gospodina i ne znam kamo ga staviše." On je samo nazva imenom i to bijaše dovoljno. Toplina u glasu kojom je samo Isus zborio, nježnost i dobrota kojom je samo on zračio i njezino ime izrečeno onako kako je to samo Učitelj govorio, otvoriše oči Mariji Magdaleni i ona ga vidje, živog, uskrslog.

Poletje radosna k njemu, pokleknuvši i obujmivši mu noge. No on je zaustavi sa smiješkom na licu i uputi kako valja krenuti i radosnu vijest nositi dalje, braći i svim ljudima.

Marija ipak najprije pohita k Isusovoj majci, jer nju prvu valja utješiti i obradovati. Žureći tako, uze iz njedara ružu što ju je tu brižno čuvala, da je uz radosnu vijest daruje Majci. A ruža, ona u koju je kapala Kristova krv, sad na suncu zablista bijela, bjelja od snijega i od pjene valova. Na kućnom pragu već je, raširenih ruku, Marija Majka sva radosna čekala Mariju Magdalenu. I zagrle se presretne, jedna drugoj pripovijedajući o svom susretu s uskrslim Isusom.

Aleluja!

MIRA ŠINCEK