MISLI I RAZMIŠLJANJA

ZAŠTO SMO MIRNI PRED SMRĆU?

OTKRIVENJE I NOJEVI

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Čovjek je stijena tvrđa od svih stijena, ocean trajniji od svih oceana. Mudraci i mistici zriju tajnu života, vjernici Mu vjeruju.

Smrt je sve što budni gledamo.

Tako piše u dvadesetprvom Heraklitovom fragmentu. Heraklitove riječi zvuče strašno. To nisu jeftine riječi.

Vrijeme teče, stoga u svijetu sve teče i nepovratno prolazi. Za filozofa Heraklita samo je Logos vječan, samo određena dijalektička struktura, što sve s mjerom pali i gasi, uravnotežujući suprotnosti. Postoji samo ovo povijesno događanje i ništa izvan. Hraklitov Logos ne liječi naš horror temporis, strah od prolaznosti.

Ukoliko nema druge vječnosti, Heraklit je u pravu. Smrt je sve što gledamo budni, a san što gledamo spavajući. Smrt i san. Ništa više.

Sve što gledamo propada. Propada utoliko brže i lakše ukoliko je s našeg stajališta vrednije. Stijena je trajnija od cvijeta koji kraj nje raste i vene. Život će se ugasiti, biljne stanice vratiti u tlo, a bezdušni će kamen i dalje trajati, kao da, tobože, u njemu ima više suća nego u cvijetu. Život je krhka vatra, tiho paluca, izgara u pepeo. Živimo poput leptira. Premda su sve stvari u prirodi vremenite, i premda će sve propasti, planine i oceani, pa čak i zvjezdano nebo; premda je sve što gledamo smrt, ipak je od svega najkrhkiji upravo život, trenutni proplamsaj, čudesan hir posljednjeg hropca pred smrt.

Upravo život, nedogledno složen u svojemu raskošnom bogatstvu, otajstveni dah Boga: najviše jest, i najviše je prožet smrću.

Tek vjera u vječnost mijenja pogled na bit toga trajanja, daje našoj lomnoj i kratkotrajnoj egzistenciji postojanost veću od planine i oceana, pa čak i od svemirskog prostora. Živimo obrat u suću: ono najkrhkije je najčvršće, ono najpropadljivije jedino preostaje. Taj je kratki dah žarište smisla svega ostalog postojanja. Čovjek je stijena tvrđa od svih stijena, ocean trajniji od svih oceana. Mudraci i mistici zriju tajnu života, vjernici Mu vjeruju.

No, koliko i kako vjeruju? Na koji način to vide i doživljavaju? Gdje je to nada usađena da joj ne možemo pohvatati ni sve razloge?

Nije dovoljno to tek površno znati. Potrebno je to živjeti jedinstvom djelovanja i spoznaje. Biti ucijepljen u Krista, u njegovu nadu, disati u slobodi, nesputan ljepljivim požudama i klopkama. Gasan duha i sit života, nefrustriran prolaznošću. Za neke smrt i nije veliki problem. Za druge, pak, može postati opsesijom.

Ukoliko nam je praksa ništavnija, utoliko će u nama biti više ništavila, više smrti. Utoliko moramo smrt jače sakriti, potisnuti je izvan vidokruga, ne misliti na nju.

* * *

Smrt uistinu ne postoji ukoliko tako vjerujemo i živimo. Ali, ako ne vjerujemo u to? Ako ne živimo? Sami sebi lažemo. Gradimo kulise oko nje. Zaboravljamo. Naš život i djelovanje nisu usađeni u privremenost našeg utjelovljenja i otvoreni prelasku u nešto više. Smrt postaje naša negacija, potisnuta u podzemne odaje života, iz kojih tek povremeno dopiru krikovi... Neki ljudi izgledaju budni, a zapravo sanjaju, lutaju kroz maglu samo da ne bi ugledali smrt.

Potrebni smo budnosti i istine. Ne može se živjeti samo u snu. Ako smo zaboravili ključeve vječnosti, smrt će nam biti sve prisutnija, sve će se više gurati k nama. A mi ćemo onda bježati.

Utapamo se u neki entitet (nogometni klub, čovječanstvo) koji će nas nadživjeti i tako produžiti našu egzistenciju. Bijeg pred potisnutom “istinom” o ništavnosti i konačnosti ovog života sada je veći nego ikada ranije, a upravo smo sada izgradili takav apokaliptički stroj nuklearnog samouništenja čovječanstva koji ruši čak i našu slatku iluziju kako preživljavamo u kolektivu i potomstvu.

Ako vječnosti nema, ne preživljava nitko. Nuklearni je rat davno otpočeo, još od Adama. Šepamo, a Bog nam čak i štaku oduzima.

U pitanju nije samo smrt našeg bića, već i smrt smisla života, razloga nade, uporište na kojem stojimo.

* * *

Čemu Beethoven, Goethe, Einstein, visoki standard i tehnički napredak, kad sve to zajedno s nama leži na buretu baruta s upaljenim fitiljem? Pred nuklearnim oružjem ponašamo se kao nojevi, guramo glave u pijesak, pokušavamo ne misliti o bitnom i zaboravljati problem, dok je jedini smisleni način: ili se očajnički posvetiti borbi protiv takvog svršetka ljudskog svijeta, ili vjerovati u vječnost, pa se onda smireno posvetiti tom nastojanju, bez očajavanja pred neuspjehom. Apokalipsa je ionako svakidašnji obzor nas kršćana. “Velike stvari” ovog svijeta ionako za nas nisu toliko važne da bismo se zbog njih svađali i očajavali. Ionako nam prijeti nešto mnogo gore: odsutnost ljubavi; zlo opasnije od te prividne smrti. Zašto bismo trebali biti nojevi?

Razmislimo. Na čemu počiva naša smirenost? Na bijegu od istine? Ili je ona plod života s istinom?

>[SADRŽAJ]<