Biskup Košić: Teško je dati generalnu ocjenu i sve medije staviti zajedno. No, imam neki, rekao bih to, opći dojam o našim katoličkim medijima. Čini mi se da, uz svu stručnost i veliku zauzetost koju, bez sumnje, pokazuju naši novinari, gdje - kako Vi velite - prvenstvo drži naš vjerski tisak, nedostaje novih inicijativa, nedostaje ideja. Kao da smo se umorili nakon dugogodišnje borbe s bezbožnim i protuvjerskim sustavom, te nakon osloboditeljskog rata i euforije stvaranja vlastite države. Rekao bih da još uvijek postoje neki naučeni modeli ponašanja, koje je teško napustiti, a nove prilike tek su poligon za uvježbavanje. Previše se reagira na situacije koje u pravilu nameće netko drugi - bilo to društvo, bilo svjetovni tisak - umjesto da se prednjači, da se daje svoj ritam i da se nameću vlastite teme. Citirao bih ovdje teologa Jürgena Moltmanna, tvorca tzv. teologije nade, koji se, čitajući djelo ateističkog filozofa Ernsta Blocha "Princip nada" (1949-1959), zapitao: "Zašto je kršćanska vjera dopustila da joj promakne ova tema, koja je morala biti njezina vlastita tema?" (R. GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, prev. D. Grden - J. Krpeljević, KS, Zagreb 1999, str. 288). Tako mi se čini da ponekad i mi u katoličkim medijima prečesto slijedimo one koji nameću teme koje bismo baš mi trebali tretirati.

* Može li se "povući crta", zapravo razlučiti gdje završavaju profana, a gdje počinju vjerska pitanja, te mogu li se i smiju li se vjerski mediji baviti i onim što je izvan okvirâ vjere?

Biskup Košić: Riječ "profano" dolazi od termina "pro-fanum", što doslovno znači "pred svetištem", tj. izvan posvećenog mjesta. Međutim, ako se sjetimo što je Isus odgovorio ženi Samarijanki na Jakovljevom zdencu, koja ga je pitala gdje je pravo mjesto kulta, tada ćemo jasno zaključiti da to nisu samo neka određena "sveta" mjesta, nego da je to mjesto posvuda gdje se živi "u Duhu i Istini" (Iv 4, 23). Prema tome, Isus je ukinuo tu granicu između posvećenog i profanog, te kršćani koji žive nošeni Duhom "ostaju u svijetu" (Iv 17, 11) upravo zato da posvete sav svijet.

Drugi vatikanski sabor ustvrdio je da su "radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi ovog svijeta ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba kršćana" (GS, 1). Tako bi se Vaše pitanje trebalo okrenuti u protupitanje: Smiju li se vjernici - pa onda i vjernici koji rade u medijima - isključiti iz rješavanja pitanja koja nisu explicite vjerska, a koja se tiču svih ljudi? Naime, ako vjera treba prožimati čitav život, onda ona ima što reći na svako pitanje koje muči današnjeg čovjeka. To ne znači da se vjera želi miješati u čisto svjetovne probleme, ili da sve djelatnosti smatra dijelom svoje kompetencije. To nipošto, jer, kako uči Drugi vatikanski sabor, Crkva poštuje autonomiju ovozemnih vrijednosti (usp. GS, 36). Međutim, vjerniku koji doista živi iz vjere, sav je život prožet vjerom, te sve promatra "sub specie aeternitatis - pod vidom vječnosti", kako su to stari običavali reći. On, dakle, osjeća svojim probleme ljudi ovoga svijeta i želi doprinijeti njihovu rješavanju; on se osjeća suodgovornim za svijet i ne može se lišiti te odgovornosti. Njegov je doprinos u vjerskom smislu dvostruk: on svojim zalaganjem za sve što je dobro implicitno svjedoči o svojoj vjeri, premda to ne govori, no ona je izvor njegovih nadahnuća i snaga za njegovo djelovanje, koje je usmjereno općem dobru; drugo je, pak, njegov eksplicitni vjerski doprinos, kada on i izričito svjedoči da je temelj njegova života Bog, da je snaga njegova istinoljubivog zalaganja za dobro čovjeka bogočovjek Isus Krist i da se bez snage Duha on ne bi mogao boriti za humanost, poštenje, pravdu, ljudsko dostojanstvo i uopće za sve ono što je plemenito i dobro u društvu.

* Koliko uistinu naši vjerski mediji ostaju na liniji Papinih riječi: "Neka u ovoj ‘milosnoj godini’ društvena obavijesna sredstva daju glas samome Kristu, s jasnoćom i radošću, s vjerom, nadom i ljubavlju."?

Biskup Košić: Na liniji? Ta mi se riječ ne sviđa, jer me podsjeća na neka davna vremena, gdje su svi morali biti na nekakvoj liniji. Mislili ste zacijelo na vjernost Papi i njegovoj misli. No, on tom izjavom u svojoj poruci za ovaj 34. Svjetski dan medija zapravo potiče medije da dadu glas Kristu. To znači da on od medija - rekao bih, i ne samo katoličkih - očekuje da se zalažu za dobro čovjeka, za mir, za pravdu, za ljudska prava. Tako će ta sredstva dati svoj glas Kristu, da se preko njih on čuje, da se njegova volja obznanjuje, da se njegovo poslanje ispunja. Posebno bih istaknuo ove Papine riječi: "s jasnoćom i radošću, s vjerom, nadom i ljubavlju". Ovi epiteti trebali bi krasiti zalaganje svakog novinara.

* Koliko se sve spomenuto ostvaruje u našim katoličkim medijima?

Biskup Košić: Ne znam posve odgovoriti na to. Sigurno je da su te vrijednosti prisutne u našem novinarstvu - dakako, bez vjere ne bi ono ni moglo biti vjersko novinarstvo. Ipak, kakva je ta vjera, to se smijemo upitati. Ako je to samo praćenje nekih viđenja, lov na senzacije, pomama da se "Boga uhvati za bradu", tada to sigurno nije pravo vjersko usmjerenje. Rekao bih da vjera ne smije izlaziti izvan okvira normalnog života, ali taj život ona osmišljava, oplemenjuje, čini vrijednim življenja. I potaknuo bih da se afirmira razumnost u vjeri, što je temelj svakoga teološkog promišljanja. Za to se zalaže i sadašnji Papa (izdao je pismo "Vjera i razum" u tom smislu). Zatim, nada. Nada je, čini mi se, temeljna krepost koju treba današnji svijet. Posvuda primjećujemo ljude koji su beznadni, koji ne vide budućnost, koji nemaju perspektive. Otvaraju li naši mediji horizonte nade, daju li radost življenja? To je prevažno pitanje danas, pitanje za kršćansko svjedočenje uopće. Bez nade i bez radosti nema kršćanstva. Moglo bi se čak reći: Koliko se nadaš, toliko vjeruješ. Naša je nada radikalna; ona čak nadilazi okvire ovozemnog postojanja. Naša je nada čak onkraj granica smrti. A ljubav? Promiču li naši mediji ljubav "na Kristov način"? Ljubav sebedarnu, žrtvenu, ljubav koja je darivanje života za prijatelje (usp. Iv 15, 13)? I tako dalje. Moglo bi se ovo pretvoriti u ispit savjesti novinarâ, ali i svih nas. Zato neću nastaviti.

* Papa pitanje jasnoće stavlja na prvo mjesto. Zašto i što to zapravo znači?

Biskup Košić: Znači istinoljubivost, objektivnost, naklonost dobru i vjernost u prikazivanju i tumačenju onoga o čemu se govori. Krase li te vrline novinare? Sigurno, dobro je o tome razmišljati, usmjeriti se prema tome. Možda nam se to sve čini sámo po sebi razumljivim. To bolje. Ipak, to još ne znači da to i činimo. Za to se treba potruditi, to treba biti naš program, refleksna opcija, izabrani način djelovanja.

* Mediji mogu puno pomoći u crkvenom djelovanju, no postoje mišljenja kako ispravne informacije o Crkvi u službi evangelizacije, formacije i odgoja znaju zakazati ili "promašiti vrijeme" u utrci i nadmetanju s medijima, gdje vjerska pitanja ulaze u rubriku "razno" i gdje ne postoji uvijek najbolja namjera, ako se tako može i smije reći?

Biskup Košić: Smije se reći ovo posljednje. I čak naglasiti. Postoje mediji i novinari koji nemaju uvijek najbolje namjere; dapače, koji su zlonamjerni u odnosu na Crkvu. Podliježu senzacionalizmu, traženju skandalâ; pribijaju na stup srama, zaboravljajući sve ono dobro što Crkva čini. Vaše pitanje ide, čini mi se, u pravcu o kojem sam već nešto rekao, kad sam govorio da naši crkveni mediji "kaskaju" za nametnutim temama koje nam zadaju drugi. Problem je u tome što o Crkvi javno mnijenje stvaraju više civilni nego crkveni mediji. A svaki svjetovni medij ima neki svoj cilj. Prvenstveno mislim na ekonomsku dobit, što znači da urednici nerijetko kreiraju takvu politiku vijesti i tema koje će prodati list, a ne koje odražavaju realnu sliku crkvenog života. Pri tom treba otvoreno priznati i izreći i vlastiti "mea culpa", jer primatelji i "potrošači" takvih vijesti i tema su i naši vjernici, koji ipak nisu spremni bojkotirati kupovanje takvih listova (i "proizvode" svih drugih medija), nego podliježu znatiželji i svojim zanimanjem hrane tu, već spomenutu, pomamu za senzacijama. Kada bi pak, recimo, nekom listu koji neobjektivno piše o Crkvi i manipulira javnošću stizale stotine i čak tisuće pisama protesta zbog nekog članka ili načina kako opisuju Crkvu, urednik bi se morao zamisliti. Dapače, kada bi postojala kritička javnost naših vjernika, pa da oni - i javno - bojkotiraju takve medije, ignorirajući ih, mislim da bi se morala mijenjati uređivačka politika. No, toj se crkvenoj javnosti izgleda još dugo moramo učiti.

* Može li objektivno, profesionalno i znanjem potkrijepljeno novinarstvo izdržati kušnju podjele na "pravovjernost i žutilo", najopćenitije oznake medijskog prostora u nas, uvijek tragajući za istinom i prezentirajući istinu?

Biskup Košić: Ovo je vrlo važno pitanje. Držim da se profesionalno i istinoljubivo novinarstvo - kakvo mora biti naše vjersko novinarstvo - može i mora othrvati kušnjama podjele na "pravovjerno" i "žuto". Odnosno, ono ima biti uvijek "pravovjerno". Što to znači? Upravo ovo što Vi velite: "uvijek tragajući za istinom i prezentirajući istinu". To je glavni zadatak svakog novinarstva, pa prema tome i katoličkog. Istina nije neki apstractum, istina je uvijek konkretna; ona privlači, ona potiče, ona stvara ozračje slobode i kreativnosti. Laž je, naprotiv, poput otrova; ona truje odnose među ljudima, ona zatvara mogućnost normalnog komuniciranja, ona je poput kuge. Okužen lažima, medijski prostor prestaje biti mjesto stvarnog obavješćivanja, dobre zabave i promicanja plemenitih vrijednosti, koje doprinose porastu humanosti. Praćenje života samo pod jednim vidom nikada nije istinito, kao ni promatranje svijeta samo kroz jedne naočale. Još ako su stakla prljava ili obojena samo jednom bojom, tada očito percepcija ne odgovara realnosti.

Vjerujem da upravo na tom području katolički mediji i njihovi djelatnici mogu prednjačiti i pokazivati dobar primjer svim drugim medijima. Istina se nikada ne nalazi u jednostranom pristupu stvarnosti. Svi vidovi bi trebali doći do izražaja i pružiti što širu lepezu pogledâ, iz različitih kutova. Ipak, ono što čini da nešto bude upravo to što jest nalazi se unutar stvarnosti koju se prikazuje, tako da se zapravo najbolje interpretira sama ta stvarnost koja je predmet pozornosti.

"Žutilo" je, naprotiv, istoznačnica za jednostranost. I ono je često forsiranje jedne partikularne "istine", koju se vidi samo iz jednog kuta. Očito to nekomu godi, to nekoga zanima; međutim, pitanje je je li pošteno iznositi samo ono što se već očekuje i što želi čuti, vidjeti ili pročitati samo jedan sloj ljudi, a koji nema širine ni mogućnosti spoznati stvarnu istinu. "Žuto" je u tom smislu drugo ime za laž, pa je prema tome na mjestu pitanje: Bi li se ono uopće moglo spojiti s vjerskim novinarstvom? Očito, odgovor treba biti niječan. U tome i Vama želim puno uspjeha, da promičete istinu, cijelu istinu i samo istinu, a da izbjegavate laž. Isus je rekao programatsku rečenicu, koju svi trebamo primijeniti na sebe, a ja ju ovdje želim primijeniti na medije: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8, 32)