BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

ISUS JE GLADAN I ŽEDAN PRIHVAĆANJA!

PLOD VJERE

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Proljeće je, prije blagdana Pashe. Isus iz daleka ugleda lisnatu smokvu. Pođe k njoj ne bi li na njoj našao ploda. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća, jer ne bijaše vrijeme smokvama. Isus prokle smokvu i ona usahnu do korijena.

Bilješka "ne bijaše vrijeme smokvama" pomaže nam da otkrijemo pravi smisao ove zgode u prenesenom ključu. Ne smijemo shvatiti prokletstvo smokve kao kaznu, kao znak Isusove moći, pošto nije našao na njoj ploda. To bi bilo suprotno evanđelju, radosnoj vijesti. Isus sam tumači učinak svojih riječi: traži plod vjere. I "glad" Isusova, jedino mjesto kod Marka, nije uobičajena glad, nego posebna glad, koja se postupno objavljuje (kao i Isusova žeđ na križu).

* * *

Ključ da shvatimo ovaj događaj pružaju nam proročki tekstovi Starog zavjeta. Prorok Miheja opisuje nestanak pobožnih ljudi s nestankom željenih plodova. "Teško meni! Postao sam kao žetelac ljeti, kao trgač poslije jematve: nema bobice grožđa da je pozobljem, nema smokve ranke za kojom žudim. Vjernici su iščezli iz zemlje; nijednog pravednika među ljudima." (Mih 7, 1-2)

Prorok Jeremija slično izriče Božji gnjev nad pokvarenošću naroda u Jeruzalemu: "Htjedoh u berbu s njima, a ono ni grožđa na trsu, ni smokve na smokvi; čak je i lišće uvelo. Zato ih predadoh osvajačima." (Jr 8, 13)

Slično i Izaija u Pjesmi o vinogradu: "Vinograd Jahve nad vojskama dom je Izraelov, izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde; nadao se pravičnosti, a eto vapaja." (Iz 5, 7)

Prokletstvo smokve je shvatljivo u djelima starih proroka; simbol je Izraela koji nije upoznao vrijeme-kairos pohoda Božjega. I još: Isus otkriva svoju božansku moć. Proklinje smokvu, ne u ime Božje, nego u svoje ime. Učenici prate njegove čine i riječi. Ali istom u svjetlu uskrsnog i proslavljenog Gospodina shvatit će tko je Isus iz Nazareta, što je još njihovim očima skriveno.

"Nitko nikada više ne jeo s tebe!" (Mk 11, 12-14. 20-25)

Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaziše da je usahla do korijena. Petar pristupi, pa će: "Učitelju, pogledaj smokvu koju si prokleo - usahnu." Isus na simbol osušene smokve ne svraća pogled, već skreće pažnju na tri temeljne istine: vjera, molitva i oproštenje.

"Imajte vjeru Božju." Ističe vjeru koja je istinska i svjesna božanske moći. Ta vjera ostvaruje neočekivano: "Zaista, kažem vam: rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’, i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se to što kaže dogoditi - doista, bit će mu!"

Vjera je povezana s molitvom. Temeljni stav u molitvi mora biti: vjera istinita u Boga kao Boga i posvemašnje predanje u bezgraničnu njegovu moć.

Još je jedan važan znak istinske molitve: spremnost na praštanje. "Kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga, da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupe." Samo u oproštenju, pomireni sa svima, možemo uspostaviti sinovski odnos s nebeskim Ocem.

Ovdje se prisjetimo riječî Ivana Pavla II. u propovijedi na misi na stadionu Koševo u Sarajevu, 13. travnja 1997.: "Oprostimo i zatražimo oproštenje! Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim, putem oproštenja, koji vodi duhovnom pomirenju."

U poruci za Svjetski dan mira 1997. godine Sveti Otac uzima kao lozinku: "Oprosti i primi mir!" "Oproštenje je, u svojemu najistinskijem i najuzvišenijem obliku, čin čiste ljubavi... Tražiti oproštenje i oprostiti put je posve dostojan čovjeka."

* * *

U neplodnoj i osušenoj smokvi Gospodin izriče sud nad Izraelom i nad Hramom, što nije upoznao vrijeme pohođenja Gospodinova. Isus strogo, strogošću starih proroka, sudi praznu i neplodnu religiju, ali i s najvišim svojim božanskim autoritetom. On ukazuje i Izraelu i svakom vjerniku da je spas u vjeri, izraženoj u molitvi, popraćenoj praštanjem. To jedino može u korijenu obnoviti religiju Izraela, kao i kršćansku religiju i vjeru svakog vjernika. Bez toga je ona kao lisnata smokva, ali bez ploda; određena da do korijena usahne.

Naše euharistijsko okupljanje mora biti čin vjere, koja se očituje u istinskoj molitvi i u praštanju. Inače ostaje prazno i bez ploda. U ozračju vjere i ljubavi, praštanja i pomirenja, naša euharistija donijet će obilati plod, koji Isus od nas očekuje, ali to očekuje i svijet koji nas okružuje.

KRŠĆANSKI ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE! (4)

CRKVA I SVAKI KRŠĆANIN HRAM SU BOŽJI!

Kumranska zajednica smatra se "ostatkom" Izraela za mesijansko spasenje, svetim hramom Boga koji se nastanio među njima. Kršćani to još snažnije ističu: da su Božji Hram usred svijeta, jer "Bog s njima" (Otk 21, 3) postaje živa stvarnost. Tu istinu već je Petar dodirnuo u Prvoj poslanici. Snažnije o tome govori već prije apostol Pavao.

"Ne znate li? Hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje Hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer Hram je Božji svet, a to ste vi." (1 Kor 3, 16-17) Hram Božji, u kome prebiva Duh Božji, znak je mesijanskog spasenja. Zato jao onome tko upropašćuje hram Božji svojim opakim, razvratnim, poganim životom. Osjeća se u ovim riječima snažna jeka starozavjetnih proroka protiv onih koji oskvrnjuju hram Božji. Nije to više kameni, rukotvoreni, nego duhovni, nerukotvoreni hram. "Hram Božji ste vi!", dovikuje Pavao Korinćanima.

Pavao ponavlja: "Ili zar ne znate? Tijelo vaše Hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji." (1 Kor 6, 19) Svaki vjernik je Božja stvar, nešto sveto, Božji hram. Jao onomu tko ga obeščašćuje! Razarati taj hram znači lišavati svijet prisutnosti Duha Svetoga. Stoga topli poziv: "Proslavite Boga u tijelu svome!" I razlog: otkupnina je velika dana, krv nevina, dragocjena, Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca, piše Petar (1 Pet 1, 19)

* * *

Hram Božji odvojen je od svega nečistoga, a opet otvoren svim narodima. Nema sporazuma "hrama Božjega s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga." (2 Kor 6, 16) U Crkvi Božjoj, kao i u svakom vjerniku, moraju se ostvariti proroštva o novom Božjem hramu, što je Crkva. Narodu kojeg je izveo iz Egipta, kuće ropstva, i vodi ga prema zemlji obećanja, Bog obećava: "Među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod. Ja, Jahve, Bog vaš, izveo sam vas iz zemlje egipatske da im više ne robujete; polomio sam palice vaših jarmova i učinio da hodite uspravno." (Lev 26, 12 s) Kršćani su novi Božji narod koji je izišao iz Egipta, iz ropstva grijeha, s kojim je Bog sklopio Novi savez, narod koji ide prema eshatološkoj nebeskoj domovini, sigurno i smjelo, uspravno i odlučno, jer je Bog skinuo okove grijeha, palice jarmova. Prorok govori: "I oni će biti narod moj, a ja ću biti Bog njihov. I dat ću im srce jedno, i put jedan da bi me se bojali u sve dane, na sreću svoju i svoje djece. I sklopit ću s njima Savez vječan..." (Jr 32, 38 s)

Prorok uspoređuje novi Božji narod s vizijom rijetke ljepote: "Probudi se! Probudi se! Odjeni se najsjajnijim haljinama, Jeruzaleme, grade sveti, jer više neće k tebi ulaziti neobrezani i nečisti. Otresi prah sa sebe, ustani, izgnani Jeruzaleme! Skini okov sa svog vrata, izgnana Kćeri sionska." (Iz 52, 1-2) Pavao vidi ovo proroštvo ostvareno u novom Božjem narodu, koji je novi Jeruzalem, novi Sion. Prorok Ezekiel nastavlja: "Omiljet ćete mi kao miris ugodan... i na vama ću očitovati svetost svoju, naočigled svih naroda." (Ez 20, 41)

Ono što prorok Natan naviješta Davidu o njegovu potomku, Mesiji, Pavao primjenjuje na novi mesijanski narod, koji s Mesijom - Kristom čini jedno Tijelo, jedan Hram: "Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin." (2 Sam 7, 14)

* * *

Crkva je Hram Boga živoga, koji čini Boga prisutnim narodima zemlje. To je novi Božji narod, odvojen od idolâ i egipatskog ropstva, te otvoren svim narodima. Otkriva se dvostruko dostojanstvo Crkve: ona je Hram Božji, odvojen od svega poganog što bi moglo oskvrnuti Božji hram, a opet središte Božje prisutnosti usred narodâ zemlje.

Pavlovu misao imamo i u Poslanici Efežanima: "U njemu (u Isusu Kristu, koji je zaglavni kamen) je sva građevina povezana i raste u Hram svet Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu." (Ef 2, 21-22)

Imamo ovdje sažet sav nauk o Crkvi (i o svakom vjerniku) kao Božjem Hramu. Na djelu je Presveto Trojstvo: Crkva je prebivalište Božje u Duhu, koje se gradi na zaglavnom kamenu, koji je Isus Krist. Hram svet u Gospodinu je Božje prebivalište. Samo ovdje susrećemo "prebivalište" (katoiketerion), starozavjetni izraz za Božju prisutnost u Šatoru u pustinji i u Hramu.

* * *

Crkva je u povijesti, ona raste u Hram svet u Gospodinu. Bog Trojedini je na djelu da postane Prebivalište Božje u Duhu. Crkva ruši pregrade razdvajanja i ujedinjuje sve narode u bratstvo jednoga Božjeg naroda. A sila koja gradi Hram svet i Prebivalište Božje jest Duh Sveti.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<