KAMEN PO KAMEN

SJEĆANJA NA ŽUPNIKA JURAKA

FRANJO NAŠIH DANA

F. J.

U kolovozu, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnikâ, nastavio je živjeti u nepomućenom zajedništvu s Bogom župnik kojega smo mi koji imasmo milost upoznati ga doživljavali i nazivali Župnikom. Iako u životu često neshvaćen i osporavan, u smrti je doživio priznanje. O njemu je rečeno i napisano mnoštvo lijepih riječi i puno iskrenih suza proliveno. Vjerujem da ljudi neće zaboraviti dobročinitelja i da će Župnik još dugo ljude voditi Bogu, Bogu u kojega je bilo lako vjerovati kad je on za njega svjedočio.

A meni nek bude dopušteno oteti zaboravu tri kamenčića iz mozaika njegove plemenite duše evanđeljem nadahnute.

* * *

Ima trenutaka kad jasno osjetiš da si nešto naučio. Da ti je pokazana mogućnost kako ćeš postati bolji. Da ti je netko darovao istinu koju je životom otkrio. O tome kako je mene Župnik darovao svojom plemenitošću želim najprije progovoriti

Župnik je bio izniman. Kapelan je također bio izniman čovjek. Vjernici laici su bili iznimno dobro angažirani. Bila je to, jednom riječju, iznimna župa.

Kako je to žalosno...

Iznimka je ono što bi trebalo biti pravilo!

Župnik je te jeseni pozvao petnaestak ljudi i zamolio da svatko od nas vodi jednu grupu osmaša u njihovoj pripravi za sakramenat potvrde. Svaki je imao desetak kandidata i moglo se puno ozbiljnije i plodonosnije raditi s tako malom grupom.

Kapelan je sastavio program po kojemu smo radili i dogovorio se s nama da će svatko biti sa svojom grupom, a jednom mjesečno ćemo se svi zajedno sastati, da bismo jedni druge obogatili onim što smo tog mjeseca radili u svojoj grupi. Osim toga, ponekad smo na zajedničkim susretima slušali neko predavanje koje bi održao učeni gost ili smo pogledali koju predstavu ili film, ili smo zasvirali i zapjevali zajedno.

Ili smo, kao tog dana, odlučili da ćemo zajedno izmoliti Križni put, jer je bila korizma. Četrnaestero osmaša je sastavilo kratka razmišljanja koja su se molila za vrijeme pobožnosti, a mene je kapelan zamolio da napravim uvod.

Potrudio sam se i sastavio poticajni uvod, naglasivši ono što mi se činilo da se obično ne naglašava kad se moli Križni put. Napisao sam biranim riječima ono što ću govoriti i bio sam spreman za početak.

Razgovarajući sa Župnikom prije početka, spomenuo sam mu kako imam malu tremu, jer sam do sada s ambona čitao, a sad će mi biti prvi put u životu da propovijedam.

Župnik mi je rekao:

- Nemoj propovijedati!

Pa dodao:

- Svjedoči!

* * *

A kako je Župnik djelovao na ljude, nek posvjedoči ova usputna zgoda.

Imam prijatelja koji se marljivo bavi znanstvenim radom, pa ga s pravom mogu nazvati Znanstvenikom. Znanstvenik i ja smo za neke ljude obavili neki posao. Kada su nam napokon platili, podijelili smo novac. Podmirili smo troškove, isplatili suradnike i naplatili svoj honorar. Na kraju nam je, nakon ponavljanog brojenja, ostao višak od tisuću kuna. Postavilo se pitanje što učiniti s tim novcem. Zapravo, Znanstvenik je postavio to pitanje. I taman kad sam mu htio odgovoriti da je problem lako riješiti, jer smo mi dvojica, a tisuća je djeljiva s dva, Znanstvenik reče:

- Odnijet ćemo Juraku. On će znati kome je najpotrebnije.

* * *

Župnika sam poznavao samo pet godina, njegovih posljednjih pet godina. Ali i u tom kratkom vremenu, kad su mu već bolest i godine oduzele snagu, učinio je toliko dobra da, nek mi se oprosti što upotrebljavam ove riječi, "kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale".

Iako je Župnik umro, osjećam da je i dalje s nama koje je volio. Pa stoga i ja pitam: Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj? Ta izobilna je Božja ljubav koja nam je darovana po Gospodinu našemu Isusu, koji je Krist.

Velik je Bog u djelima svojim. Velik je Bog u svetima svojim.

NIKOLA KUZMIČIĆ

>[SADRŽAJ]<