RAZGOVORI S GOSPODINOM

OTETI ZABORAVU LJUDE DUBOKE VJERE

NAJPRIJE ČOVJEK

- O. Marijane, kako to da kad god k Vama dođem Vi prekidate svaki drugi posao i posvećujete vrijeme meni?

- Najprije čovjek, a sve drugo će doći na red - odgovarao bi.

I doista, kad god sam dolazio o. Marijanu kao ministru provincijalu, on je odmah prekidao svoj posao i posvećivao se meni s puno ljubavi. Ulazio je u moje teškoće i kompetentno ih rješavao. Uvijek sam od njega odlazio ohrabren i radostan. A to su sigurno doživljavali i dugi koji su imali priliku susretati se s njime. Za o. Marijana je najvažniji bio čovjek. Ta njegova briga za čovjeka bila je samo vršak sante leda u moru njegove dobrote.

* * *

O takvim ljudima treba govoriti i otimati ih zaboravu. Oni jednostavno zrače i svijetle svojim životom. A o. Marijan Nikola Žugaj, franjevac konventualac, preminuo je 12. svibnja ove godine u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu i ušao u vječni život. Za vrijeme svoje posljednje bolesti puno puta je ponavljao riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa: "Ja ne umirem, nego ulazim u život." Te riječi su bile izraz njegove duboke vjere u život koji je Isus Krist donio ljudskom rodu. I čvrsto se nadamo da je o. Marijan ušao u život radosti i ljubavi s Bogom, Djevicom Marijom, anđelima i svetima.

Evo još jedne sličice iz života ovoga Božjega čovjeka. Veliki petak je 1957., u Cresu. U smostanskoj blagovaonici za vrijeme ručka o. Marijan, učitelj novaka, ništa ne jede, nego skrovito uzima u ruke križ svoje franjevačke krunice i promatra Raspetoga. Dok tanjuri odzvanjaju od "rada" ostale braće, koja ne žele zapustiti svoga "brata magarca", o. Marijan je ganut Kristovom ljubavlju prema čovjeku.

* * *

O. Marijan je rođen 7. studenoga 1919. u Gornjim Bogićevcima blizu Okučana. Poslije osnovne škole zaželio je postati baš franjevcem, iako franjevaca nije bilo u njegovom mjestu. Kad ga je župnik tobože odvraćao od toga, govorio je: "Govorite vi što hoćete, a ja ipak želim biti franjevac." Gimnaziju je završio u Ptuju i Zagrebu. Filozofske i bogoslovne nauke završio je u Zagrebu i Rimu. Za svećenika je zaređen 1943. u Rimu. Doktorsku radnju napisao je o Marijinu uznesenju na nebo. U Domovini i u Redu franjevaca konventualaca obnašao je odgovorne službe. Bio je gvardijan, župnik, učitelj novaka, ministar provincijal, generalni asistent, ispovjednik u Asizu... A svaka od tih i drugih službi krije opet posebno poglavlje. 12. siječnja 1989. doživio je u Asizu vrlo jak srčani udar i tom prigodom imao je snažno predsmrtno iskustvo. Pred njegovim očima prošao je sav njegov život. Doživio je "svu svoju bijedu i malenost, te neizmjernu Božju veličinu i milosrđe", kako je kasnije rado govorio. To iskustvo je tako snažno, da se čovjek iskreno kaje za svoje grijehe i vapi za Božjim milosrđem. To iskustvo skoro je "ispraznilo" pakao u njegovim očima.

* * *

O. Marijan je silno volio svoj hrvatski narod, poštujući druge narode. Za vrijeme Domovinskog rata njegovi rodni Bogićevci bili su sravnjeni sa zemljom. Kao ispovjednik u Asizu prikupljao je u Italiji potrebna sredstva i materijalno pomagao one koji su stradali u ovom ratu, posebno prognanike. Bez suza u očima nije mogao slušati pjesmu: "Ne dirajte mi ravnicu!". Govorio je u šali da je s Bogom sklopio savez da će umrijeti mjesec dana nakon oslobođenja Hrvatske. No, poživio je više godina nakon "Bljeska" i "Oluje".

O. Marijan je bio pjesnik i prevodilac. Bavio se i znanstvenim radom; objavio je više znanstvenih knjiga i radova s područja franjevačke i nacionalne povijesti, te mnogo članaka različitog sadržaja. Bio je izuzetna osoba. U svaku službu i rad unosio je cijelog sebe. Bio je veliki štovatelj Bezgrešne Djevice Marije i presvete euharistije. Bio je čovjek molitve i pokore, ali i vedrog humora. Volio je i sport. A iznad svega kod njega je odskakala ljubav prema konkretnom čovjeku. "Najprije čovjek!" - govorio je.

Hvala Ti, Gospodine, za ovoga divnog čovjeka - o. Marijana!

>[SADRŽAJ]<