VERITAS - br. 9/2000. |
>[SADRŽAJ]< |
BEZ NASLOVA!
Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ
Još sam pod dubokim dojmom doprinosa
mladih vjernika Velikom jubileju. Zato dobrohotnoga čitatelja unaprijed molim da uzme u
obzir činjenicu da takav skup, ne samo po broju, nego mnogo više po ozbiljnosti i
optimizmu, izaziva izuzetne dojmove i ostavlja dugotrajnije emocije, čak i dosta
nostalgije i kod onih koji nisu više mladi.
Prvi vidljivi trag ove nervoze, koja zna ponekad zahvatiti onoga koji u kratkom vremenu mora napisati i odaslati izvještaj, uočljiv je i u naslovu, kojega zapravo i nema. Kako nasloviti ovaj događaj, koji je desetak dana utiskivao središnji naglasak Velikom jubileju? Pod dojmom velike povezanosti Pape i mladih, neki ovih dana rado upotrebljavaju amerikanizirani izraz "Papa-boys", drugi opet iz ropotarnice prošlosti (sjećajući se valjda Staljinovih prezirnih riječi) izvlače militaristički pojam "Petrovih divizija", treći opet, aludirajući na spremnost mladih da učine što Papa kaže, govore o Wojtylinim dragovoljcima, četvrti, dalje, ističu nadu koju mladi vraćaju, i tako redom. Svaki od ovih naslova ima svojih prednosti, ali i ograničenja, te se teško opredijeliti ili pronaći neke druge izražajnije riječi, pa ovaj put, neka ne bude zamjereno piscu ovih redaka, prilog počinje BEZ NASLOVA.
* * *
Dan-dva nakon samog događaja nezahvalno je donositi neki potpuniji sud o svemu što se događalo u središnjoj trećini mjeseca kolovoza Svete godine. Vjerojatno će se mišljenja i prosudbe vrtjeti oko dva temeljna, različita i pomalo oprečna, gledišta. Ako se događaj promatra s laičkoga stajališta, onoga koje u najmanju ruku ima određenu distancu prema crkvenim događanjima, posebno onima masovnijeg izražaja, ono što se zbivalo ovih dana u Rimu podsjeća na veliki kirvaj (kermesse), masovnu zabavu na otvorenom, poput onih koje stvaraju i na njih mlade privlače poznati estradni pjevači, recimo Hendrix ili Santana, ili ostalih milijunskih skupova mladih, koji su se održavali još dok je autor ovih redaka bio mlad, kao ono na otoku Wright ili u već legendarnom Woodstocku. S takvoga gledišta, Jubilej mladih izaziva pažnju svojom organizacijom, svojim službama, više ili manje uspjelim marketingom i neizbježnom turističkom promidžbom glavnoga talijanskoga grada. Ništa više.
No, za one koji imaju nešto drugačiji pristup i događaj promatraju očima vjernika, padaju mnoge predrasude, koje, doduše, ne moraju postati i sudovi. Prvo što zapažaju i ističu oni koji s tog gledišta prosuđuju događaj u kome je dva milijuna mladih osvojilo Vječni grad jest činjenica da Jubilej mladih izlazi iz svih stereotipnih oblika i da ovaj veliki jubilejski skup mladih nadilazi svoje vrijeme. Ti su mladi došli iz cijeloga svijeta (nabrojili su čak 159 zemalja, čije su se zastave danima vijorile na Trgu sv. Petra i na još nekim poznatijim mjestima okupljanja), mnogi skromnim sredstvima putovanja, neki čak i pješice, podnoseći veliki fizički napor, žestoku vrućinu i neugasivu žeđ. Skroman smještaj, bez ikakvih udobnosti, često "spartanska" disciplina, osobito pri ranom ustajanju, oskudni obroci, najčešće u prolazu, silna stiska, s vrlo ograničenim radijusom kretanja, ipak ne ometaju da ovi mladi kršćani ispitaju svoj odnos prema Bogu, prema Crkvi, prema društvu, počesto i dosta kritički, uz mnogo pjesama, molitava i šutnje. I sve je prošlo uz visoku dozu urednosti, bez uobičajenih pijančevanja i razbijanja, koja susrećemo, recimo, pri velikim sportskim manifestacijama. (Prisjećanje na divljanja "Dinamovih" navijača pred milanskom katedralom posve je slučajno.).
Oni koji su bili nazočni, ili su bar promatrali završne manifestacije preko televizora, mogli su na licima tih mladih uočiti stalni napor i veliki umor, ali i neobičnu radost i prateću vedrinu, srce otvoreno prihvatiti ono što onaj Veliki starac u bijelom govori i poručuje na pragu novoga vremena. Ta ljubav mladih prema Papi nadilazi svaku procjenu i nijedan sociolog neće dati potpuni odgovor zašto današnji mladi vole Papu, slušaju ga i vjeruju tom čovjeku.
* * *
Pa ono njihovo strpljivo čekanje pod vrelim
suncem, u kilometarskoj koloni, da dođu na red kako bi prošli kroz Sveta vrata Bazilike
sv. Petra. Prvi put u povijesti jubilejâ ovaj prolaz pokazao se nedostatnim, pa
organizatorima ovoga tipično jubilejskog oblika iskazivanja pobožnosti nije preostalo
drugo nego da otvore i susjedna velika vrata i u dvije kolone puštaju mlade da bar
nakratko posjete grob Apostolskog prvaka, pomole se i opet brzo krenu prema izlazu, kako
bi i drugima ostavili istu mogućnost. A to je svake večeri trajalo skoro do ponoći.
Računa se da je svaki sat kroz ovu baziliku prolazilo bar 20.000 mladih vjernika, na
žalost i čuđenje japanskih turista, koji su tek sa strane mogli samo promatrati i
vjerojatno pokušavali odgonetnuti što se to zapravo događa u središtu kršćanstva.
Onda one silne ispovijedi! Na famoznom rimskom Circo Massimo skoro dvije tisuće svećenika kroz tri puna dana izmjenjivalo se u tri stotine ispovjedaonica, gdje su mladi otvarali svoja srca, pročišćavali svoje savjesti, te se vraćali s novim odlukama za bolji život. Bilo je, kažu, bar 250.000 mladih koji su u velikoj duhovnoj čistionici okajali grijehe i stvarali odluke, u duhu Velikog jubileja. A ni ostale rimske crkve nisu bile prazne. U Svetom Petru, gdje je na službi i autor ovih redaka, ispovjedaonice su doslovno bile opsjednute, pa čak i dva dana nakon završetka skupa u Tor Vergati (kao zanimljivost navodim samo ovaj podatak: u ponedjeljak 21. kolovoza dopodne kroz Baziliku je prošlo preko 50.000 mladih pripadnika Neokatekumenskog puta, od kojih je opet jedan dio prošao i kroz ispovjedaonice). Kada profesionalna dužnost čuvanja ispovjedne tajne ne bi branila iznošenje konkretnih slučajeva, bila bi to izuzetna prigoda za pisanje prekrasnih istinitih priča o mladim ljudima koji su doživjeli istinsko obraćenje i koji se vraćaju u svagdanji život s novim odlukama da svoj kršćanski nazor prenose, a svojim životom posvjedoče u prostoru i vremenu u kojemu žive.
Mnogi se, na kraju, slažu u ocjeni: Da je samo ovo bio plod Velikog jubileja, isplatilo se uložiti toliko godina truda i financijskih sredstava u pripravu i ostvarenje, a svi materijalni i nemali prizemni izdaci ne mogu prevagnuti nad težinom duhovne svježine koju je najveći dio mladih dobio i ponio sa sobom. Onima koji nakon svega toga ostaju u Rimu, preostaje blagi okus nostalgije i gordi osjećaj ponosa što se Crkva na pragu svoga trećega tisućljeća ne mora bojati za svoju budućnost.
* * *
Od proteklog broja prošla su dva mjeseca i u tom vremenskom rasponu dogodilo se više toga što vrijedi bar spomenuti, kao što je Jubilej zatvorenikâ, kad je Papa pohodio središnji rimski zatvor i objavio značajan dokument u vezi s time. Potom, vrlo zapaženo nacionalno hodočašće Papinih zemljaka, koje se dogodilo malo prije spomenutog pohoda zatvorima. Na ovom skupu našlo se, kažu, bar 50.000 Poljaka, koji su po tko zna koji put pobudili zanimanje i divljenje, a i priznanje za sve što su dali i što daju Crkvi, počevši od svoga najslavnijeg sina Karola Wojtyle. Papa je nakon napornih susreta s puno prava uzeo desetak dana odmora u planinskim hridima sjeverne Italije, da bi se potom vratio i nastavio radni odmor u ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo, gdje se nalazi do sredine rujna.
Ima, ipak, jedan događaj koji se u crkvenom tisku malo spominje, a ipak zaslužuje pažnju: to je Jubilej Lefebvreovih sljedbenika. Treba pritom istaknuti da s katoličke strane nije dan nikakav publicitet ovom brojnom hodočašću pristaša ekskomuniciranoga pokojnog biskupa, jer još uvijek traje njihovo nepromijenjeno kanonsko stanje neregularnosti. Uprava Bazilike sv. Petra dopustila im je da u Svetoj godini obave svoj jubilej, te su se tako jednoga popodneva početkom kolovoza okupili oko svoja tri ekskomunicirana biskupa na Trgu sv. Petra i noseći veliki drveni križ ušli u Baziliku i kod groba sv. Petra molili i pjevali skoro dva sata. Sve na latinskom, dakako, i u starim koralnim napjevima, te su se i mnogima drugima koji su se tog trena zatekli u Bazilici, a tu je bio i pisac ovog priloga, vratila prisjećanja na vrijeme prije Koncila. Bratstvo sv. Pija X., kako se naziva ova skupina vjernika, koja tvrdi da su jedini pravi katolici, danas broji četiri biskupa, od kojih su trojica bila tog dana u Rimu, 400 svećenika, oko 300 redovnica i preko 200 bogoslova. Na kraju ove jubilejske pobožnosti, koja je prošla dostojanstveno, bez ikakve nervoze i provokacije, makar uz dosta poprijekih pogleda i opreznih odmjeravanja čuvarâ reda u Bazilici, švicarski biskup Bernard Fellay, nasljednik pokojnoga nadbiskupa Marcela Lefebvrea, nije ostavio mnogo nade za pomirenje, izjavivši novinarima: "Ne osjećam se ekskomuniciranim. Mi smo pravi katolici i Crkva Ivana Pavla II. treba od nas tražiti oprost." Ponovio je poznate optužbe na Koncil, i na papu Pavla VI., koje su 1988. stajale Lefebvrea ekskomunikacije. Ipak, učinio je to s mnogo manje žestine i ogorčenja nego dosad. Možda će, ipak, tek sljedeći jubilej, 2025. godine, biti nova prigoda za pomirenje i za brisanje izopćenja ovih pretjeranih nostalgičara prošlosti.
HRVATSKI ODJECI U RIMU
* Tijekom ljetnih mjeseci Vječni grad je pohodilo zaista mnogo pojedinaca i skupina iz Domovine, te nemamo namjeru, a nismo ni u mogućnosti, spomenuti sve ono što se za ovoga žarkoga ljeta vijorilo pod hrvatskom trobojnicom na Trgu sv. Petra. A mogla se vidjeti kod svake generalne audijencije i često pri Papinom "Angelusu" u Castel Gandolfu, tako da je postala prepoznatljiv simbol i za one koji ne poznaju nacionalne zastave.
* Ističemo, ipak, kao osobitu zanimljivost skupinu mladih hodočasnika iz Splita (bilo ih je skoro dvadesetero), od kojih je muški dio doslovno propješačio od Splita, uz obalu na sjever, sve do Trsta i opet na jug, da bi im se u toskanskom gradu Perugi pridružio ženski dio skupine i potom desetak dana nastavilo do Rima. Hodočašće je trajalo preko mjesec dana i trebalo je vidjeti radost tih mladih ljudi u Bazilici sv. Petra. Mnogi su se tom prigodom i ispovjedili kod hrvatskog ispovjednika, koji im izražava divljenje za vedro svjedočenje i za nepatvoreno shvaćanje pokorničkog hodočašća.
* Svjetski dan mladih, s oko dva milijuna sudionika na završnoj svečanosti, privukao je, dakako, i priličan broj hrvatskih hodočasnika. Budući da nije postajala jedinstvena organizacija za mlade hrvatske hodočasnike, teško je točno odrediti broj naših sudionika, ali sigurno ne griješimo ako ih se tih dana u Vječnom gradu okupilo najmanje pet tisuća, a vjerojatno i nešto više. Nesumnjivo najbrojniju skupinu predstavljali su pripadnici Neokatekumenskog puta, kojih je, prema njihovu kazivanju, bilo bar dvije tisuće. U svakom slučaju, čini nam se da je sveukupni broj mladih hrvatskih hodočasnika relativno zadovoljavajući, posebno u usporedbi s nekim drugim, ne tako udaljenim, katoličkim narodima, ali bi možda trebao biti i veći u odnosu na, recimo, pet tisuća mladih Čileanaca, koji su, svojim živopisnim zastavama, davali posebni ton.
>[SADRŽAJ]<