SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S NENADOM IVANKOVIĆEM, PREDSJEDNIKOM UDRUGE "HONOS"

KRŠTENJE, VJENČANJE I ISPOVIJED

Ni jedan razgovor Veritasa uz kavu nije odjeknuo u hrvatskoj javnosti kao "Božićna ispovijed" Nenada Ivankovića, u posljednjem broju ovog mjesečnika 1995. godine, dakle prije gotovo pet godina. Pa i u najnovije vrijeme, kad god se želi ovoga istaknutoga hrvatskog intelektualca, novinara, kojeg su 1995. njegovi kolege novinari proglasili najboljim u svojoj struci, donedavna glavnog urednika Vjesnika (hrvatskoga političkog dnevnika), poniziti, uvrijediti, omalovažiti i njega osobno i njegovo djelo, uzimaju se strogo kontrolirani citati iz "Božićne ispovijedi", bez šanse da se na uvrede odgovori istinom. Ili bar cjelovitim citiranjem cijelog intervjua.

Nenad Ivanković je, pogotovo od kada je postao glavni urednik Vjesnika "znak osporavan"; s jedne strane izrugan je i napadan bez mjere i ukusa, a s druge strane čovjek je koji je svojom "ispoviješću" u Veritasu mnoge potaknuo da se mole za njega, jer je iskreno otkrio dramu onih koji traže Boga, katkad vrlo bolno i dramatično.

Nakon izbornih promjena i časne ostavke na mjesto glavnog urednika političkog dnevnika (koji više nije i hrvatski) Nenad Ivanković je iz medijskog prostora Hrvatske jednostavno - nestao! Pojavio se samo dva puta: prilikom predstavljanja svoje knjige "Predsjedniče, što je ostalo?", o predsjedniku Franji Tuđmanu, s kojom je u iznimno kratko vrijeme došao na vrh najprodavanijih knjiga iz publicistike, te prilikom predstavljanja Udruge "HONOS" za očuvanje vrijednosti Domovinskog rata, koju je osnovao s nekolicinom istaknutih hrvatskih domoljuba. Sve su to bili razlozi da ga ponovno pozovemo na kavu i da razgovaramo s njime o onome o čemu mu je u društvenim hrvatskim medijima nemoguće progovoriti. Pa niti obraniti se od laži - istinom!

* * *

* U posljednje vrijeme imali ste neugodnosti zbog intervjua danog Veritasu prije pet godina? Jeste li se pokajali što ste ga uopće izgovorili s toliko iskrenosti u Božićnoj ispovijedi, kako ga je naslovio urednik?

- Naravno da nisam. Jer, u protivnom, to bi značilo da se čovjek odriče samoga sebe. Doduše, moram priznati da nisam očekivao takve reakcije, pa i udarce ispod pojasa, a njih je bilo i od strane od koje to ni u snu ne bih očekivao. No, to je danas u Hrvatskoj, očito, dio sudbine mnogih koji pokušavaju biti iskreni i svjedočiti osobno iskustvo. Ipak, svejedno, opet bih tako postupio.

* Jedno izravno pitanje: Jeste li u međuvremenu kršteni? Naš je ondašnji tekst, naime, završio s "Vaša je duša zrela za krštenje! U ime Crkve i u ime Veritasa - dobro nam došao, Nenade"!

- Bilo bi bolje o tome ne govoriti, ne samo zato što takve stvari spadaju u privatnost, nego i zbog toga što bi to, u mom slučaju, nekoga moglo skandalizirati. No, unatoč tomu, pa i riziku da ovaj put prođem i gore nego prije pet godine, Vama ću reći, jer osjećam da Vam to dugujem: jesam, kršten sam. I to još u Njemačkoj, u ožujku 1996. Za moje krštenje dopuštenje je osobno dao kölnski nadbiskup, kardinal Meisner. Ali uz uvjet da se istodobno i vjenčam u crkvi. I to sam učinio. Moj prijatelj, sada na žalost pokojni, dr. Franjo Basić, koji je bio župnik u središnjoj bonskoj crkvi, upriličio je obred koji sam doživio istodobno i kao nešto duboko potresno, dramatično i predivno. Tri su svećenika koncelebrirala na misnom slavlju, a u crkvi smo bili samo moja supruga Snježana i ja, te kumovi. Na kraju je orguljaš odsvirao Bachovu Fugu i tokatu u D molu, s umetnutim dijelovima Lijepe naše. Ali nisam htio da se to sazna, jer sam se na taj korak odlučio iz posve osobnih razloga, a kako sam se upravo trebao vratiti u Zagreb i preuzeti funkciju glavnog urednika Vjesnika, bojao sam se da se to ne zloupotrijebi.

Danas je mnogo manja opasanost od toga. Nadam se. Osim toga, ta mi je šutnja posve odgovarala. Ona je na neki način korespondirala mojem osobnom doživljaju vjere; a vjera je za mene, ako tako mogu reći, dnevna stvar, neka egzistencijalna prožetost. Ili, da to kažem malo paradoksalnije: rječita bezrječitost.

* Recite, kako ste proživljavali neprestane napade na Vas tijekom svih godina, ne samo urednikovanja Vjesnikom, nego i tijekom Domovinskog rata, kad ste posve jasno stali u obranu Hrvatske i hrvatskog naroda, u želji da stvori državu?

- To iskustvo stvaranja hrvatske države za mene je bilo presudno. Ono mi je, na neki čudesni način, otvorilo put prema samome sebi, pa, ako hoćete, i prema vjeri, iako je to potonje u meni dugo sazrijevalo. U tom smislu ja sam u vječnom dugu prema Domovini. A što se napadâ tiče, oni su dio života i ja na njih tako gledam. Pritom vjerujem da nije riječ o utrci na sto metara, nego o maratonu. Tek na kraju će se vidjeti kako je tko prošao kroz cilj. I je li utrku uopće do kraja istrčao.

* Što Vas je motiviralo, te kako i kada je sazrela ideja o osnivanju HONOS-a?

- Motiv je jednostavan: nikada se o Domovinskom ratu nije govorilo i pisalo iz tako negativističkog kuta kao posljednjih mjeseci. Ispada da ničega pozitivnog nije bilo, da su ratni zapovjednici i generali bili neki sumnjivi tipovi, koji su počinili ratne zločine gdje god su se okrenuli, da su invalidi Domovinskog rata, ljudi koji su izgubili nogu ili ruku, zapravo ratni profiteri, da nije ni bilo agresije na Hrvatsku, nego nekakav građanski, ili čak dogovoreni rat... Sve je to vrlo opasno, a rekao bih i nemoralno, jer Domovinski je rat temelj na kojem počivaju hrvatska neovisnost i suverenost. Ako se to oblati, kompromitira i zatre, onda više neće ostati ništa osim grobova onih koji su pali za Hrvatsku.

Pritom ima znakova da se to radi sustavno, da bi neki željeli prevrednovati sve one pozitivne vrijednosti koje su u posljednjih deset godina stvorene, te vratiti zemlju i ljude u vrijednosno-političkom, pa, ako hoćete, i u duhovnom smislu, u 1989. godinu. Tome se s HONOS-om pokušavam oduprijeti.

* Od dana kad ste časno odstupili s mjesta glavnog urednika Vjesnika, iako ste prije pet godina proglašeni najboljim hrvatskim novinarom, u hrvatskoj javnosti ste posve zanijemili. Je li to izbor, ili izgon; lice, ili naličje slobode javne riječi, u kojoj živimo?

- Izbor svakako nije. Iz Vjesnika sam otišao jer sam to smatrao pitanjem vjerodostojnosti. To što u hrvatskim medijima ne pišem, stvar je atmosfere koja je stvorena. Tko god se nije odrekao stavova i mišljenja koji ne spadaju u novu političku korektnost, nije prihvatljiv. Naprosto je stvorena takva klima da bih ja danas svojim pisanjem bio balast u svakom listu, a pogotovo u onima čiju sudbinu Vlada drži otvorenu već mjesecima (Večernji list, Slobodna Dalmacija...). Bivši su režim ocrnjivali kao mračnu diktaturu, u kojoj nema slobode tiska, a svi su se glasovi mogli čuti; većina listova bili su izrazito antirežimski nastrojeni. Danas praktički nema oporbenih novina, a pogotovo ne u smislu jednog Nacionala, pa ni Jutarnjeg lista, kakvi su bili u doba Tuđmana. Istodobno ljudi poput mene ne mogu pisati, ali se to ipak zove demokracija i procvat medijskih sloboda.

* Jednom ste, vrlo ganuto, na skupu udruge MIR održali predavanje, ispovijed, ili svjedočenje o svom obraćenju. Recite...

- Opet me prisiljavate na intimu. Ne, nije to bilo nikakvo predavanje. Mene su tamo pozvali i rekli da nešto kažem. Bilo mi je teško bilo što reći u prvom licu, pa sam napisao jednu pripovijest o nekom gospodinu K., koju sam na tom skupu pročitao. Mnogi su u njoj prepoznali moj vlastiti život i to ih je možda dotaklo. Rekao sam nekoliko rečenica o iskustvu vjere i nevjere, te, ako se ne varam, o tome kako je jedna od najstrašnijih stvari koja čovjeka može zadesiti bol što je uzrokuje nesreća vlastitog naroda.

* Tko je Nenad Ivanković danas?

- Čovjek koji vjeruje da su najvažnije vrline poniznost i odgovornost, koji se nije odrekao Tuđmana, koji smatra da je Domovinski rat jedna od najsvjetlijih stranica u cijeloj hrvatskoj povijesti, čovjek koji je na burzi već šest mjeseci, koji nije član nijedne stranke, koji voli životinje i koji se još uvijek bavi sportom. I ne očajava!

* * *

Ovaj razgovor završavamo prelijepim riječima našeg sugovornika, koje prenosimo iz njegova komentara u Vjesniku prigodom Papina pohoda Hrvatskoj 1998. godine: "Svetost je temelj svake orijentacije."

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<