ZLATNE LEGENDE

U RAJU IMA MJESTA ZA SVE!

PSIĆ SV. ROKA

Sv. Rok živio je prije šest stoljeća. Bijaše on doista sveta života. Još vrlo mlad, odluči poći Isusovim stopama poniznosti i siromaštva, pa razdijeli sve svoje bogatstvo siromašnima, te pođe iz Francuske na pokorničko hodočašće u Rim. Putem posjećivaše starce, bolesnike, nemoćnike i napuštene, potpomožući ih onim što bi od bogatijih primio.

Jednoga dana pridruži mu se na putu psić, umiljato stvorenje - tko bi ga mogao otjerati? I tako mu postade vjeran pratilac, ne udaljavajući se od njega ni što bi se kamenom dobacilo. Bijaše sićušan, a "živa vatra". Kad bi zalajao, činilo se da je čitav svijet njegov. Djeca su znala da se samo šali, pa su se s njime igrala. I on s djecom. Po Svecu ga prozvaše Rokić.

Prijateljstvo između Roka i Rokića trajalo je nepomućeno sve dok Rok, njegujući okužene, nije od iste kuge obolio i doskora umro. Pokopaše ga, a njegova duša bî primljena u krilo Abrahamovo. Rokić to nije mogao preboljeti. Šćućurio se na Rokovu grobu, odbijao je hranu i za nekoliko dana nije više davao znake života. Otišao je i on...

* * *

Sada se zbi nešto nečuveno. Rokić se, naime, pojavi pred vratima raja, lajući gromoglasno ne bi li ga sv. Petar čuo i pustio ga u nebo k njegovu gospodaru. No sv. Petar ne haje za takve glasove pred vratima, koja samo on novodošlima može otvoriti. Čuo to, međutim, i Rok, pa će sv. Petru:

- Zar ne čuješ? To je moj Rokić, koji i ovdje želi biti sa mnom. Na zemlji smo bili nerazdruživi prijatelji, zašto to ne bi bili i u nebu? Brzo, otvori vrata!

Petar se, gladeći bradu, zamisli i napokon reče:

- Polako, polako! Ovamo, u nebo, psi ne mogu ući!

- Ma kako? - uzvrati mu, pomalo uznemiren, Rok. - Na zemlji psi ne smiju ući u crkvu, no bio sam uvjeren da takve zabrane ne postoje ovdje, u nebeskom raju. Idem razgovarati s Isusom!

I dok je Petar i dalje gladio bradu i začuđeno prevrtao očima, Rok se požuri do Isusa i zamoli ga da u raj pusti Rokića, njegova vjernog prijatelja. Čuvši to, Isus se prije odluke htio posavjetovati s Marijom, svojom majkom, bez koje nikakvu odluku nije donosio. Marija, pak, ništa nije htjela reći bez mišljenja sv. Josipa, svoga zaručnika, koji joj odgovori:

- Da ti pravo kažem, zašto taj psić ne bi mogao u raj? I znaš što? Zašto i naš magarčić, koji nam je vjerno služio na zemlji, ne bi isto tako mogao k nama u raj? Sjećaš li se kad nam je strpljivo donosio teret drva u kuću, kad je tebe s Isusom u tvom krilu nosio u Betlehem i dok smo bježali u Egipat? Isusu će biti drago da ga opet vidi...

* * *

Marija se s time odmah složila, a za njom i Isus. Rokić je, dakle, mogao u raj, iako se Petar, otključavajući rajska vrata, malo mrštio. Ušao je i magarčić sv. Josipa. I jedan i drugi bili su nova radost i veliko veselje za sve stanovnike neba. Rokić je, oglašavajući se svojim zvonkim glasićem i mašući svojim repićem, trčao od jednoga do drugoga, u želji da ga svatko bar malo pogladi. Magarčić je svako toliko glasno zarevao, ne mareći što je pritom prekidao anđele u njihovoj rajskoj glazbi i pjevanju. A oni su se među sobom pitali:

- Kakvi se to glasovi sada čuju u nebu? Uostalom, i nisu baš tako loši... Kako bi, inače, sve u nebu moglo i biti nego lijepo i dobro...

Sv. Petar se povukao u kut. Osjećao se nevoljko, malo i posramljen zbog svoje tvrdokornosti, no konačno se, udobrovoljen, obrati svom prijatelju Ivanu:

- Na kraju krajeva, zašto i životinje ne bi uživale rajske radosti? Sve mislim kako bih zamolio Isusa da ovamo pusti i pijetla koji je triput zapjevao prije nego sam zanijekao Gospodina. Tako bi me svojim pjevom podsjećao na moj grijeh i na veliku Isusovu ljubav kojom mi je taj grijeh oprostio.

Petrov se pijetao, stvarno, već drugoga dana pojavi u raju i odmah se svojim kukurijekanjem pridruži psiću u lajanju i magarčiću u revanju. Anđele je to u njihovu rajskom sviranju i pjevanju kojiput i malo previše smetalo, no ipak - govoraše - nije to baš ni tako loše...

- Ma onda u raj mogu ući i sve druge životinje i ptice! - javi se najednom patrijarh Noa. - Nebo je kao moja korablja. Zamolit ću Gospodina da i njih pusti u raj.

Gospodin Bog, kao dobri Otac, nije imao ništa protiv. I tako sve vrste životinja i ptica počeše ulaziti u raj. Mjesta bijaše za sve, jer raj nebeski nema granica. Opće veselje zavlada tada nebeskim prostranstvima, a ponajviše se svemu što se zbilo veseliše Rok i Rokić. Ne samo što su se mogli pohvaliti da je to od njih poteklo, nego još više što su sada mogli biti vječno zajedno. Bili su sretni i presretni, kako se to samo u raju nebeskom može biti...

* * *

Sv. Ivan, apostol, piše u svojoj prvoj poslanici: "Ljubljeni, sada smo djeca Božja. a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo slični Bogu, jer ćemo ga vidjeti onakvim kakav jest." I to je za nas važno, jedino važno. Samo, hoćemo li doista svi mi ući u raj, tamo gdje je sva radost, sve veselje u tome da budemo "slični Bogu"?

>[SADRŽAJ]<