VERITAS - br. 1/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU
SVRHA I SMISAO TREĆE ŽIVOTNE DOBI
STAROST KAO BOŽJI DAR
Piše: CELESTIN TOMIĆ
Starac Šimun i proročica Ana, “žena veoma odmakla u godinama” u Isusovu prikazanju u Hramu, daju nam duboku evanđeosku pouku o smislu i o korisnosti “treće dobi”. Statistike pokazuju kako naša kultura stari. Srednja dob se sve više približava gornjoj granici. Sve više ima starih ljudi.
Može li se jesen pretvoriti u proljeće, zima u ljeto? Postoji li svetost vlastita starosti? Je li starost plodnija od mladosti?
Rene de Fyjon-Montalambert veli: “Jesen je moje proljeće, blago treće dobi!”
Što čini starost plodnom, svježom, “mladenačkom”? Kada je lijepo stariti i biti star?
Evanđelist nam u dva lika,
starca Šimuna i udovice Ane, želi pokazati uzore, odnosno da starije osobe
nisu suvišne, da nisu otpad društva, ekonomski teret čovječanstva, nego su
veoma korisne, ako žive po uzoru svetih staraca Šimuna i Ane, to jest ako se
shvati starost kao vrijeme vjere, življene predaje, proroštva, ljubavi.
* * *
Starost ima posebnu vjeru, značajku starosti. Vjera priprosta, gola, smirena, jer se temelji na vjernosti Bogu. Stvari u svijetu gledaju se drugačijim očima. Sve, u svjetlu vjere, postaje jasnije i zrelije. Starac zna dobro da sve ima pripisati Božjoj milosti i njegovu velikom milosrđu.
Kada je Ignacije Goug-Pin-nei, kardinal Šangaja, bio oslobođen 1985. godine, u svojoj 88 godini života, rekao je: “Milošću Božjoj nikad nisam izgubio hrabrosti. Slab sam, ali Bog je jak. Trideset zatvorskih godina nisu me promijenile. Spreman sam vratiti se u zatvor i sutra da bih to isto branio.”
Bl. Alojzije Stepinac, iako mu je bio tjelesni život ugrožen, zdravlje narušeno, iako je proživljavao tolike boli i jade od krutih stražara, ipak je govorio krašićkom župniku da je spreman i po treći put ići u zatvor, trpjeti i umrijeti za jedinstva Crkve i za pravovjerja.
* * *
Čovjek s bijelom kosom premošćuje jarak među generacijama. Istina, danas mladi više gledaju u budućnost i ne zanima ih toliko prošlost. Međutim, siguran i jasan put u budućnost otvara nam vjera i predaja otaca djeci i unučadi. To što je Rusija nadživjela 70 godina krvavog progonstva vjere, zasluga je starica sive marame (babuški). To možemo reći i za naše krajeve. Bake i djedovi (muški nažalost manje) sačuvali su vjeru i predaju otaca u djeci i unučadi i u našim stranama. Na njima leži i danas, u vrijeme grubog materijalizma i indiferentizma, hedonizma i opće pokvarenosti, da čuvaju predanu otačku vjeru. I danas naše crkve pune 80 do 90 % žene. Naša je Crkva na leđima žena. Hvala njima što pobožnost cvate. (Tatijana Goričeva). To su doista proročice Ane, koji postovima i molitvama danju i noći služe Gospodinu, i svima propovijedaju otkupljenje i podržavaju nadu u bolju budućnost.
“Sad otpuštaš slugu svojega u miru!” (Lk 2, 29)
I Šimun i Ana su ispunjeni proročkim duhom. Prorok nije onaj koji naviješta budućnost, nego onaj koji govori u ime Božje, hvali Boga i naviješta spasenje. Starci i starice su proroci rođeni iz kršćanske nade. Kao starac Šimun, iščekuje, osluškuje, traži da otkrije korake Onoga koji ima ubrzo doći, da razbije našu tamu i da donose svjetlo i spasenje. U ime i umjesto drugih čeka, žudi, prorokuje i iščekuje Kristov drugi dolazaka u slavi, da ga pozdravi, kako ga je starac Šimun pozdravio kod njegova prvog dolaska. Uvijek spreman da zapjeva večernju pjesmu života: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.”
Starac ima povlašteno mjesto da širi ljubav u društvu, obitelji, Crkvi, i da podržava nadu u sretni prijelaz. Ne smiju se osjetiti odbačenim, zaboravljeni u samoći i osami staračkih domova. Svijet ima potrebu njihove vjere, ljubavi, nade. Zadatak staraca je da nas podsjete na vedru snagu njihove nade, da je Zaručnik pred vratima (Mt 24, 33), da nam mora biti na ustima kao i prvoj Crkvi uvijek onaj poklik: Marana tha! Dođi, o dođi Gospodine Isuse! (Otk 17, 21) kojim završava naša Biblija i kojim mora završiti i naš ovozemni život.
* * *
Završimo molitvom Ivana Pavla II.: “Gospodine, već je večer. 76. godina, veliki dar Oca nebeskog života. Tri trećine mojih suvremenika je već prešla na drugu obalu. I ja se moram pripraviti na veliki događaj. Starost mora biti za mene motiv unutarnje tihe radosti.”
KRŠĆANINOV ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE! (8)
MISIONARSKO NAVIJEŠTANJE I MUČENIŠTVO
Pavao ističe kako je misionarski apostolat najveći čin ljubavi, bogoslužje. Apostol, osvajač duša i utemeljitelj crkava živo osjeća to svoje poslanje kao prinos Bogu i kao dar njemu mio i ugodan. “Bogu duhom svojim služim u Evanđelju Sina njegova.” (Rim 1, 9) Navještaj Evanđelja je duhovno bogoslužje. To ističe i na kraju poslanice Rimljanima: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje.” (12, 1) Među ostalim prikazivanjima Bogu sigurno apostolsko bogoslužje, služenje u Evanđelju, jedan j od najvećih vidova duhovnog bogoslužja.
Pavao to jasno ističe u klasičnom mjestu iste poslanice:
“Ipak vam, djelomično smionije, napisah da vas na poznato nekako podsjetim
poradi milosti koja mi je dana od Boga: te prinos pogana postane ugodan, posvećen
Duhom Svetim.” (16, 15-16) Imamo jasne liturgijske izričaje: Pavao, dok
naviješta Evanđelje Božje, smatra se bogoslužnikom (liturgom), svećenikom
(u izvorniku je particip: onaj koji obavlja svetu službu), i samo evanđelje
postaje ugodan “prinos” koji on pronosi svijetom. Pavao je svjestan da je
njegovo misionarsko putovanje - putovanje jednog bogoslužnika, svećenika - i
naviještanje evanđelja kao prinos, žrtva Bogu mila.
Misionarsko poslanje dostiže vrhunac u mučeništvu, što je najviši čin ljubavi. Već židovska predaja, kao i rabinska, smatraju mučeništvo za vjeru istinitom žrtvom zadovoljštine. Najmlađi od sedam braće, koje Antioh pogubi radi vjere, ispovijeda: “Neka se napokon na meni i na mojoj braći zaustavi srdžba Boga Svevladara, kojom se s pravom oborio na naš narod.” (2 Mak 7, 38)
* * *
U Novom zavjetu mučenik-svjedok je onaj koji polaže život iz vjernosti svjedočanstvu što ga je dao Isusu (Dj 7, 55-60). U Isusovoj muci Luka otkriva one crte koje će biti oznaka mučenika: šutnja i strpljivost pred optužbama i pogrdama, nedužnost, okrepa Božje milosti, oproštenje progoniteljima i molitva za njih. Mučeništvo je pomirna žrtva. “Bez prolijevanje krvi nema otkupljenja.” (Heb 9, 22) Vjernik u tome otkriva važnost i snagu mučeništva.
Pavao kao sužanj vidi u smrtnoj osudi istinitu žrtvu života, krunu svoga navještaja evanđelja kao svećenik i bogoslužnik. Mučeništvo postaje žrtva ljevanica, ona u kojoj se krv izlijeva oko žrtvenika (Lv 1, 5)
“Ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama. A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom.” (Fil 2, 17-18) Pavao se služi kultskim jezikom koji poznaju dobro i pogani koji poznaju žrtve ljevanice: “izlijevam se”. Naglašava žrtveni čin svoje smrti. Pavao i ovdje skladno povezuje dvostruki žrtveni čin: žrtva života vjere Filipljana i žrtva vlastitoga mučeništva. Oboje je povezano dubokim zajedništvom: dramatsku žrtvu mučeništva podržava i potvrđuje žrtvom kršćanske vjernosti.
Poslanica Filipljanima odiše radošću (4, 2-10). Poziva neprestano na radost. Predosjećaj smrti ne umanjuje tu radost. Dapače on potiče vjernike da budu radosni, da se raduju s njime. Pavao se uspinje kao svećenik na žrtvenik da izvrši najuzvišeniji čin u svome životu, žrtvu života kao svjedočanstvo svoje vjernosti Kristu, sebe žrtvuje za vjeru crkava. Osjeća se iza tih redaka ona intimna Pavlova radost, dok trpi za svoje vjernike i u svojem tijelu “dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24). To će reći da se pridruži Kristovoj žrtvi koji dade život svoj kao “otkup umjesto svih” (Mt 20, 28).
* * *
Pavao će u predvečerje svoga života to jasno reći: “Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti, kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac.” (2 Tim 4, 6-7) Prispjelo je vrijeme njegova odlaska. Došlo je vrijeme da spusti jedra i uđe u luku vječnog pokoja - kako zvuče riječi u izvorniku. Na svršetku svoga života može zaista vedro gledati, siguran da će iz ruku pravednog Suca, Krista Gospodina, primiti vijenac pravednosti za svoju mučeničku smrt kao žrtvu ljevanicu, kao najviši čin Pavla bogoslužnika, svećenika Božjeg evanđelja.
* * *
Tako umiru kršćanski mučenici, mučenici Evanđelja. Tako umire i bl. Alojzije Stepinac. Pismo Sudištu u Osijeku, 4. prosinca 1959., završava: “Mogu i dalje moji mučitelji stražiti po vašem nalogu i onemogućavati moj život, ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršiti ću je do kraja bez trunka mržnje i osvete prema ikome, ali i bez straha pred kim.” A njegova dužnost je trpjeti i žrtvovati se za Crkvu Božju. Uvjeren da nije sam, već da ga u njegovu mučeništvu pomaže molitva i žrtve vjere vjerničkog puka. Odatle radost i mir usred teških boli i kušnja. To izriče u jednom pismo, deset dana prije smrti: “Kad bi se našao netko, da sumnja u moć i dobrotu Isusa Boga našega, onda ne bi bio vrijedan ni imena kršćanina, a kamoli katolika, redovnika, svećenika.”
CELESTIN TOMIĆ
>[SADRŽAJ]<