Čovjek zbog svoje ograničenosti, neznanja, malenosti i nemoći ima potrebu da bude zaštićen. Tako on već po svojoj naravi ima potrebu tražiti pomoć i zaštitu od jačega. Od Onoga koji može i zna pomoći čovjeku. Vjerujući u moćnost Boga, nije mu teško poniziti se pred Njim i priznati svoju nemoć, te sklopljenim rukama moliti za potrebno. Zato nemoćnom stvorenju ne predstavlja problem tražiti zaštitu kod Onoga koji nadilazi vremena, prostore, življenja i umiranja. Onoga koji ima moć osloboditi čovjeka od zapreka koje ga priječe kao što su: bolest, nemoć, ograničenost, podijeljenost u njemu samome. Čovjek traga i želi naći Boga koji ga izdiže iznad svih ovozemnih zasjeda u koje upada. Da, baš takvoga Boga želi i hoće svaki od nas.

Ali čovjeku predstavlja problem kada treba priznati Svemoćnoga u djetetu koje se rodilo, koje je nemoćno, koje treba pomoć od čovjeka u samom svom početku. Što više, to dijete po čovjeku dolazi, čovjek Ga njeguje, brine se za Njega. On postaje “čovjeku jednak u svemu, osim u grijehu”. Nikada nije bilo lako, pa tako ni danas, prepoznati i prihvatiti tu skrivenost Boga u čovjeku, Moćnoga u nemoćnome, Stvoritelja u stvorenju.

Zato je čovjek pomalo zbunjen pred tom stvarnošću. Gleda i promatra s jedne strane Stvoritelja, Onoga koji ima vlast nad svim, dok s druge strane gleda nemoćno dijete koje će biti podvrgnuto bolima i patnjama, te podnositi sve nedaće koje ga snađu. Tu zbunjenost možemo otkloniti samo živom vjerom. Inače u protivnom događat će nam se da ćemo početi (klečeći i pjevajući kod jaslica) sažalijevati Onoga koji je došao da nama pomogne, a ne da traži od nas pomoć.

* * *

Cijenjeno Uredništvo i dragi čitatelji, nadam se da ste ovo glasno razmišljanje pokušali razumjeti u onom svjetlu u kojem sam ga napisala. U tom duhu očitovao se u svima porast vjere u novorođenoga Kralja, te mir, koji daruje samo Bog, ispunio naša srca već na početku ove 2001. godine.

S. EMANUELA GRGIĆ