VERITAS - br. 1/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
MEĐUSOBNO POMAGANJE JOŠ UVIJEK JE NORMALNA POJAVA
JOŠ HRVATSKA NI PROPALA...
Volim pjevati i ne propuštam priliku pjevanjem iskazati svoje osjećaje, premda je oduvijek bilo nebrojeno mnoštvo onih koji su s očitom antipatijom gledali na moje pjevanje. Jedan od njih je, izazvan mojim gromoglasnim pjevanjem stihova ima dana kada poželim da sam ptica pa da poletim, izjavio da ću letjeti kroz prozor ukoliko ne zašutim. Eto kakvi su ljudi… Dakako da se nisam dam smesti pa i dalje pjevam. Osim u njegovom društvu. I na kraju onog dana o kojem vam mislim govoriti sam također pjevao. Naime pretposljednjega mjeseca posljednje godine prošloga tisućljeća dogodilo se nešto značajno o čemu vam želim progovoriti.
Sve dnevne novine koje se objavljuju u Hrvatskoj čitao sam, pjevušeći pritom, sutradan i nekoliko sljedećih dana, ali nisam o rečenom događaju ništa pročitao. U tjednima koji su slijedili iščitavao sam sve tjednike koji se objavljuju u Hrvatskoj, uključujući i one koji su specijalizirani za područja koja s rečenim događajem nemaju nikakve veze, ali ni tu nisam našao ni retka koji bi se odnosio na naš slučaj. Do danas neumorno iščitavam sve mjesečnike i periodične publikacije, jednom riječju, sve ono što se objavljuje u Hrvatskoj, uključujući i ono što je specijalizirano za područja koja s rečenim događajem nemaju nikakve veze, ali ne nalazim ni riječi o našem slučaju.
* * *
Netko bi mogao pomisliti da sam razočaran.
Naravno da sam razočaran. Ali još više me preplavljuje osjećaj da se ne objavljuje sve što se dogodi u zemlji, pogotovo da se zanemaruju lijepe i dobre stvari. Poput ovog događaja koji smatram dobrim i lijepim.
Toga sam jutra išao tramvajem na posao. Izašao sam u Draškovićevoj i tamo pričekao tramvaj koji vozi u pravcu u kojemu se ja krećem. Primijetio sam pored oznake tramvajskog stajališta slijepca koji čeka tramvaj. Upustio sam se u razmišljanje o zdravlju i o potrebi molitve za strpljivost u bolesti i molitve za zdravlje i zahvalnosti za zdravlje, ali vam ne bih sada oduzimao vrijeme plodovima svoga tadašnjeg umovanja, jer vjerojatno i sami mislite slične misli.
* * *
U to je naišao tramvaj. Jedanaestica. Prišao sam slijepcu i rekao mu da dolazi jedanaestica. On mi je odgovorio s “hvala”, ali da ne ide u tom smjeru. Ja sam rekao “dobro onda” i vratio sam se na mjesto na kojem sam i malo prije toga stajao.
Nakon nekoliko trenutaka naišao je drugi tramvaj. Četvorka. Budući da četvorka ide u istom smjeru u kojem ide i jedanaestica nisam smatrao potrebnim obavijestiti slijepoga čovjeka koji je to tramvaj. Sada kad razmišljam o tome shvaćam da sam mu trebao reći jer ja znam kuda vozi taj tramvaj, ali on ne zna. Ali ova moja reakcija je tipična reakcija “zdravog” čovjeka. Ne znam jeste li se kada ulovili da slijepom čovjeku, puni sućuti, objasnite da je nešto veliko poput onoga kamiona parkiranog dolje ispred žute kuće na lijevoj strani. No, kad je četvorka došla vozač tramvaja je doviknuo kroz otvorena vrata broj tramvaja koji vozi i odredište prema kojemu ide. Slijepac je odgovorio s “hvala”, ali da ne ide u tom smjeru.
I kako to već biva na tramvajskim stajalištima, nedugo
zatim naišao je još jedan tramvaj. Ovaj put je bila četrnaestica. Taman sam
htio obavijestiti slijepoga čovjeka koji je još uvijek strpljivo stajao na
svom mjestu o broju tramvaja koji nailazi, kad je do njega došla sredovječna
gospođa i rekla mu da nailazi četrnaestica. On je opet odgovorio s “hvala”
i da je to upravo tramvaj koji čeka.
Vozačica četrnaestice je tako stala da slijepi čovjek može što lakše ući u tramvaj. Usput mu je neka gospođa iz tramvaja pružila ruku želeći mu olakšati penjanje, ali je on nije prihvatio pokazujući tim činom svoje dostojanstvo i svoje mogućnosti. Ušavši u tramvaj, sjeo je na mjesto nadomak vrata koje mu je ustupio neki mladić. Ja sam također ušao u tu četrnaesticu i odvezao se prema svom poslu. Meni, dakako, nitko nije pomagao popeti se u tramvaj niti mi je ustupio mjesto.
* * *
Tog dana sam razmišljao o zgodi s tramvajskog stajališta u kojoj je šestoro običnih ljudi osjetilo potrebu pomoći čovjeku kojemu je pomoć trebala. Možda ne onolika pomoć kao što smo mi mislili, ali svakako mu je pomoć bila potrebna. O događaju u kojemu je sudjelovalo ovo sedmoro ljudi nisu do dana današnjega izvijestile niti jedne novine. S jedne strane je očito da se ne objavljuje sve što se dogodi u zemlji, pogotovo da se zanemaruju lijepe i dobre stvari, ali s druge strane je utješno što se takve stvari ne smatraju vijestima jer se viješću smatra ono što je neobično i iznimno, a po svemu sudeći, međusobna pomoć običnih ljudi je još uvijek, Bogu hvala, sasvim obična i prirodna stvar i smatra se normalnim ponašanjem.
A tog dana sam pjevušio evergreen iz pretprošlog stoljeća, onaj koji započinje riječima još Hrvatska ni propala dok mi živimo.
NIKOLA KUZMIČIĆ
>[SADRŽAJ]<