VERITAS - br. 1/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
NOVI POČETAK KAO NOVA PRIGODA
CIVILIZACIJA LJUBAVI
Početak 2001. godine, kojom ujedno započinju i novo stoljeće i tisućljeće, obilježava mnoštvo važnih događaja. Na blagdan Bogojavljenja zaključena je Sveta godina 2000., godina Velikoga jubileja - proslave Kristova 2000. rođendana. Protekla godina obvezala je kršćane da s još većim zanosom porade oko ostvarenja onoga što je Isus započeo - oko izgradnje civilizacije ljubavi. Ta i takva civilizacija pretpostavlja najprije ljubav. Prije svega ljubav između onih koji se ponose svojim kršćanstvom, bez obzira kojoj Crkvi pripadaju, a zatim ili istovremeno i ljubav prema neprijateljima, kao bitnu karakteristiku i novost Kristova nauka.
U tom pogledu svakako bi svi kršćani još daleko više, već na početku ovoga tisućljeća, koje bi, za razliku od protekloga, moglo i trebalo postati tisućljeće jedinstva, morali poraditi na tome da se konačno u potpunosti ostvari Gospodinova molitva “da svi budu jedno”.
* * *
Prvi dan siječnja već 34 godine slavimo Dan mira. Puno toga je do sada učinjeno da mir zaživi u mnogim srcima i na mnogim mjestima na kugli zemaljskoj, ali zadaće koje se nalaze pred mirotvorcima još uvijek su brojne i zahtjevne. One su najprije izazov upravo vjernicima, prije svih kršćanima, koji bi i u praksi morali pokazati koliko su i što od Krista naučili. Ne radi se ovdje samo o zadaći okretanja i drugoga obraza, nego prije svega o stavu koji je utemeljen na Kristovoj zapovijedi međusobnoga praštanja i pomirenja kao preduvjeta za to da se smijemo zvati djeca Božja i da to doista možemo i biti.
Čitateljima kao prigodnu temu za stalno razmišljanje i za djelovanje u vidu mira, pomirenja i opraštanja, nudimo nekoliko odlomaka iz Papine poruke za Dan mira.
* * *
Posljednjeg dana prošle godine, prošloga stoljeća i tisućljeća obilježili smo Dan iseljenika. S koliko se ljubavi svećenici, redovnici, časne sestre, socijalni djelatnici i učitelji, crkvene i državne ustanove, trude oko očuvanja identiteta naših ljudi, koji su prisilno ili svojevoljno otišli u tuđinu, to najbolje osjećaju upravo oni koji su se našli u potrebi za bilo kojom vrstom njihove pomoći.
Papa se i njima obraća svojom porukom ohrabrenja: “Slaveći Veliki jubilej 2000. godine, Crkva ne želi zaboraviti tragedije koje su obilježile stoljeće koje upravo završava: krvave ratove koji su opustošili svijet, deportacije, logore za istrebljenje, ‘etnička čišćenja’, mržnju koja je razdirala i nastavlja zasjenjivati ljudsku povijest.
Crkva sluša krik patnje onih koji su iskorijenjeni iz vlastite zemlje, nasilno razdvojenih obitelji, onih koji, uslijed brzih promjena današnjice, ne nalaze stalno obitavalište ni na kojemu mjestu. Ona razumije tjeskobu obespravljenoga, onoga koji je lišen svake sigurnosti, izložen svakoj vrsti izrabljivanja, opterećen vlastitom nesrećom...
U to je obraćenje svakako uključeno, sa svim najvišim motivima i najjasnijom zahtjevnošću, djelotvorno poštivanje prava selilaca: ‘U odnosu prema njima neminovno je znati nadići stav uskog nacionalizma, stvoriti položaj u kojem će biti priznavano pravo na iseljenje, koji će pogodovati njihovoj integraciji... Dužnost je sviju - a osobito kršćana - živo poraditi na uspostavi sveopćeg bratstva kao neminovnog temelja istinskoj pravdi i uvjeta trajna mira (Octogesima adveniens, 17).”
* * *
I “Veritas” se s ljubavlju pridružuje najboljim željama da naša braća i sestre, koji se nalaze izvan svoje domovine ili izvan svojih domova, u ovoj godini osjete toplinu obiteljskoga, prijateljskoga i domovinskog ugođaja i zajedništva, bez obzira na mjesto ili okruženje u kojemu se dragovoljno ili prisilno nalaze. Ipak i prije svega, dao Bog da se svatko sretno vrati tamo gdje ga srce vuče.
MARKO PUŠKARIĆ
>[SADRŽAJ]<