RAZGOVORI
S GOSPODINOM
PITANJE KONAČNOGA SMISLA ŽIVOTA
TEHNIKA UMJESTO BOGA?
Zašto, Gospodine, mnogi ljudi bježe od tebe? Pametni ljudi,
učeni ljudi, pa opet bježe! Ne žele da se ti miješaš u njihov život.
Ponekad izgleda da im nedostaje samo jedno: da tebe priznaju svojim Stvoriteljem
i Gospodarom, pa da budu potpuni ljudi. Ali ne! Oni uporno grade bez tebe i tako
sijeku granu na kojoj sjede. Tako, nedavno se građanski tisak raspisao o jednom
uglednom čovjeku koji je umro. Veličali su njegova djela, možda i s pravom,
jer “o (nekim) mrtvima ništa osim dobra”. Ali u tim napisima nikako da bace
konop na obalu, na tebe Gospodine, i tako privežu tu barku uz sigurno. Barka i
dalje pluta na valovima dobrih ili loših djela bez konačnog smisla. I tako
mnogi ljudi žele ostvariti sebe bez tebe, Gospodine. Hoće li im to poći za
rukom? Čudna je to građevina, jer joj nedostaje temelj, pa tako u konačnici
neće uspjeti. Ali istina je da žanju prividan uspjeh.
* * *
Ovog puta zadržat ću se malo na
tehnici za koju neki tvrde da će u ovom svijetu zauzeti tvoje mjesto,
Gospodine, to jest mjesto biblijskog Boga. Tako Umberto Galimberti, jedan od
zagovornika tehnološke revolucije, piše da nas nikakav Bog neće spasiti, da
će religija odumrijeti, jer da je svijet do sada bio uređen po Božjim
zapovijedima, a sada njime vladaju željezni zakoni tehnike koji brišu
religiozno traženje smisla ljudskog života. Za njega su mase koje se okupljaju
oko pape ili slušatelji glasovitih američkih protestantskih propovjednika na
televiziji bljesak dana koji se neumitno gasi. Ono što nije uspjelo
prosvjetiteljstvu, znanosti pozitivizma i ateističkim političkim revolucijama,
to će uspjeti tehnici. Nestankom kršćanstva nestat će i smisao koji ono daje
vremenu i životu, tvrde pobornici tehnicizma. Naime, kršćanstvo je dalo
smisao povijesti ljudskog roda i samom životu: kroz grijeh (kao tumačenje
patnje i smrti), kroz otkupljenje (po Kristovoj muci i smrti na križu) i kroz
spasenje (uskrsnućem i vječnim životom s Bogom). Tog “trojstva” ne može
se odreći ni sekularizirani i tehnicizirani Zapad, pa uvodi: povijest (prošlost)
kao zlo, znanost kao otkupljenje i razvoj kao spasenje. Zapravo, nema tu
spasenja, jer tehnika niti otkupljuje niti spašava, ona samo raste.
A tehnika, vještina ovladavanja prirodnim silama, počela je
kod čovjeka uporabom kamenog oruđa i oružja. Slijedi - da nabrojimo samo
glavne čovjekove pronalaske - vatra, luk, strijela, upotreba zlata, bakra i željeza;
dolazi kotač, plug, tkalački stan, lončarsko kolo, zaprežna kola, brodovi,
strojevi gonjeni snagom vjetra i vode, vatreno oružje, kompas, industrijska
revolucija strojarske tehnike, parni stroj, elektricitet i elektrotehnika, te na
koncu elektronika, koja je u naše dane razvila automatizaciju, a ova zamjenjuje
čovjeka u njegovim funkcijama opažanja, pamćenja, a prema nekima i odlučivanja.
Najpoznatije “dijete” elektronike jest kompjutor, elektroničko računalo,
koje je dospjelo gotovo u svaku kuću i daje neslućene mogućnosti
komuniciranja.
* * *
Čovjek 20. stoljeća, očaran tehnikom, upada u tehnicizam
te u njenom razvoju vidi sredstvo i cilj svog života. Za mnoge ta tehnika
postaje autonomna, neovisna o Bogu, dapače ona zauzima njegovo mjesto, vlada
ovim svijetom svojim neumoljivim zakonima. Tehnika tako formira čovjeka da se
on više ne pita o smislu svog postojanja. Tehnološka civilizacija otklanja
metafiziku po kojoj je sveto bilo pristupačno čovjeku; otklanja religiju koja
daje sigurnost da postoji vječni i nepromjenjivi red istina i vrijednosti. I
tako materijalna stvarnost dolazi do svog primata, prvenstva.
Dakako, za ovaj stav nije po sebi
kriv tehnološki razvoj nego čovjekovo apsolutiziranje tehnike i njeno
uzdizanje do idola. Čovjek i u vremenu tehnologije ne može biti sam sebi
dostatan i može ga ispuniti samo netko, koji ga nadilazi, a to je Bog. Tehnika
nikada neće zauzeti mjesto pravog, biblijskog Boga objave. Već je bl. Ivan
XXIII. govorio o pretjeranom povjerenju u tehnički razvoj. Možda se najveća
“neljudskost” tehnike sastoji u tome da današnji čovjek prožet znanošću
i tehnikom gubi vezu s božanskom stvarnošću i tako se ne otvara istini i
ljubavi koje je objavio Bog.
* * *
O Bože, sada mi pada na pamet zlatno tele kome su se
klanjali Židovi podno svetog brda Sinaja. Kad bi tehnika i učinila, što je za
nju ipak nemoguće, da se razbiju ploče s Božjim zapovijedima, koje su sve do
sada uređivale ovaj svijet, morao bi neki drugi Mojsije ponovno poći po iste
Božje zapovijedi na Sinaj, jer je nemoguće zamisliti ovaj svijet bez Boga i
bez vjere.
AUGUSTIN KORDIĆ
>[SADRŽAJ]<