SUGOVORNICI

“VERITAS” NA KAVI S DR. PEROM ARAČIĆEM, RAVNATELJEM DUŠOBRIŽNIŠTVA ZA HRVATE U INOZEMSTVU

ZAJEDNIČKI I KVALITETNO ZA HRVATE U INOZEMSTVU

Hrvatski narod, unatoč činjenici da već cijelo desetljeće ima svoju državu, i u treće tisućljeće ulazi kao jedan od najraseljenijih europskih naroda. Nažalost, Hrvati ovu svoju “pečalbarsku sudbinu” nisu, kao, primjerice, Irci, uspjeli pretočiti u neprocjenjiva umjetnička djela, ali su, zahvaljujući ulozi i utjecaju svećenika, redovnica i redovnika, sačuvali svježinu, bogatstvo, ljepotu i vjernost Katoličkoj crkvi, katkad u većoj mjeri nego Hrvati u Domovini. 

O tom bogatstvu hrvatskog identiteta razgovarali smo s mladim bračnim parom Mijić-Barišić, a o ulozi Katoličke crkve u očuvanju tog identiteta i svega što on predstavlja na početku trećeg tisućljeća - razgovaramo s dr. PEROM ARAČIĆEM, ravnateljem Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) za Hrvate u inozemstvu, prigodom prve obljetnice početka njegovog rada.

Svaki izbor i svako imenovanje ima mnogo sastojnica. Poznato je da je Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu zajedničko naših dviju biskupskih konferencija. Moj izbor, a i imenovanje, obavile su dogovorno te dvije biskupske konferencije.

Ovo nije utjecalo na izbor, ali javnosti možda nisu dovoljno poznate dvije činjenice. Prvo, da je već biskup đakovački Josip Juraj Strossmayer imao na srcu iseljene Hrvate i imao s njima pismene kontakte. Zanimljivo je da mu se 1894. obraćaju iz Pittsburga tražeći hrvatskog svećenika. Strossmayer je našao i poslao svećenika koji je 7. kolovoza 1894. stigao u Pittsburg, a mjesni biskup ga je imenovao župnikom za Hrvate te je 12. kolovoza 1894. služena prva misa na hrvatskom. Na njihovu molbu biskup je ovako odgovorio: “S velikom radošću razabrao sam da kanite sve tamošnje Hrvate, koji već posebna društva imaju ili će ih imati, u jednu ‘Zajednicu’ sklopiti i tako jedan drugoga izdašnije pomagati, bodriti, braniti i na plemenita djela buditi. Time ćete najbolje sačuvati ime hrvatsko i time najjasnije prodičiti jadnu svoju domovinu Hrvatsku. Najviše me pak veseli da ćete sve to staviti pod zaštitu Božju, i kao temelj vašoj zajednici snujete o samostalnoj crkvi za Hrvate i o samostalnoj župi, te o čestitom rodoljubnom svećeniku Hrvatu.” Drugo, da je i prvi službeni ravnatelj za hrvatsku inozemnu pastvu bio svećenik iz đakovačke biskupije i rodom iz Đakova dr. Vladimir Vince, kojeg je, na prijedlog naših biskupa, imenovala Sveta Stolica 25. lipnja 1966. On je, vraćajući se iz pohoda Hrvatima u južnoj Americi, poginuo u zrakoplovnoj nesreći 5. ožujka 1968. Naslijedio ga je svećenik zagrebačke nadbiskupije mons. Vladimir Stanković, kojega je, opet na prijedlog naših biskupa, također imenovala Sveta Stolica. Mons. Stanković je tu dužnost obavljao punih 30 godina (od 1969. do 1999.).

- Prerano je da bih iscrpno mogao govoriti o svim problemima hrvatske dijaspore. Ograničit ću se samo na onaj crkveni dio, tj. na djelovanje Hrvatskih katoličkih misija (HKM) i Hrvatskih župa. Poznato je da na različitim kontinentima, u državama, biskupskim konferencijama te u pojedinim biskupijama postoje različiti pristupi prema doseljenicima. U Kanadi i SAD-u imamo npr. hrvatske župe, dok u Europi imamo tzv. misije, koje nemaju sve oznake župe.

Vrlo veliki problem, koji je već odavno uočen, jest što djeca ne vladaju dobro hrvatskim jezikom i njima bi se dodatna vjeronaučna pouka u našim HKM morala držati dvojezično, odnosno praktično na jeziku zemlje gdje sada žive. To ujedno pretpostavlja da i pastoralni djelatnici gotovo savršeno poznaju jezik zemlje u kojoj rade.

- Po sebi je taj podatak zanimljiv. Možemo dodati da ima i određeni broj svećenika na svim kontinentima, koji također imaju hrvatsko podrijetlo. No, mnogi od njih ne znaju hrvatski jezik, ne rade u hrvatskim župama, odnosno u misijama ili centrima. Mnogi nisu ni bili u Hrvatskoj. Vjerojatno postoji šansa da se po tim našim vrlim izdancima povežemo s dotičnim biskupijama te se tako stvori određeno zajedništvo i razmjena pastoralnih iskustava.

- Mnoge zemlje u koje se useljavaju stranci, ne samo, dakle, Hrvati, imaju dvostruku obvezu. S jedne strane pospješiti pravu i zdravu integraciju u sve društvene sustave, a s druge strane omogućiti očuvanje vlastitosti podrijetla. U prvom dijelu imaju teškoća s prvom generacijom useljenika, dok s djecom to ide dosta naravno. Za drugi dio, pak, ostaje upravo pitanje te druge i daljnjih generacija - kako da se ne utope, tj. ne asimiliraju?

Crkveno gledajući, biskupija, odnosno župa, kao temeljna stanica vjerskog života u koju se netko useljava, dužna je prihvatiti vjernika stranca i omogućiti mu daljnji rast u vjeri. No, to je lako izreći, ali teško je provesti. Poteškoće su mnoge počevši od jezika, od tradicije, kulture doseljenika... To domaći svećenici i drugi njihovi pastoralni suradnici nisu u mogućnosti ostvarivati, jer su doseljenici iz različitih naroda. I tako su se pokazale kao dobro rješenje nacionalne odnosno jezične zajednice koje predvode svećenici iz domovine doseljenika. Tako su već preko sto godina naši svećenici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine pošli za vjernicima Hrvatima da im budu suputnici u njihovim žalostima odlaska i supatnici u teškoćama u novim sredinama. Sustavno organiziranje Hrvatskih katoličkih misija u Europi traje četrdesetak godina od kada je intenzivniji odlazak na tzv. privremeni rad u Europu.

Ipak se ovdje moram prisjetiti divnog primjera engleskog svećenika koji je radio u Parizu, naučio hrvatski i prvi počeo raditi za Hrvate u Parizu. To je otac Julian Walter. On je kao Englez uspijevao u nama nesklonim engleskim novinama objavljivati članke o Hrvatima i o Hrvatskoj.

* Kako vidite ponudu vrednota Evanđelja trećem i četvrtom naraštaju naših iseljenika?

- Ovo je pravi problem. Ovi naraštaji se dijelom uklapaju, kroz školu i druge oblike društvenog života, u strukture života pa dosljedno i u župske zajednice gdje stanuju. Neki su, nažalost, slabošću vjere izgubili kontakt s bilo kojom zajednicom. Mnogi upadaju u mreže sekti.

U Hrvatskoj se ne možemo pohvaliti posebno dobrim pastoralom mladih. Kad bi to bilo, možda bismo na tom polju uspjeli nešto više učiniti i za mlade druge i treće generacije Hrvata u inozemstvu. Svakako bi bilo dobro što više povezivati mlade s Domovinom. Zato upoznavanje povijesti i kulture te ljepote Domovine, može ih koliko toliko povezati s njihovim korijenima.

- Ovdje bih više govorio o djelatnicima na području kulture, školstva i znanosti, a političari bi morali kroz državne institucije pokazati i pokazivati da im je svaki Hrvat-iseljenik važan. Drugim riječima različite kulturne udruge i institucije trebaju uspostaviti mrežu po kojoj bi dohvatili što je moguće veći broj iseljenih Hrvata. To se posebno odnosi na mlade, znanstvenike i specijaliste te uspjele poduzetnike. Zatim učenje jezika i kulture, uspostava dinamičnih kontakata sa zemljom porijekla. Vrijeme je da se tu otvoreno i dogovorno radi i da se svatko bavi svojim specifičnostima. Ali uvijek za okupljanje, a ne za razdore, za izgradnju a ne za prazno politikanstvo, za rast u čovještvu i hrvatstvu. Crkvene zajednice trebaju pojačavati svoj posao oko promicanja rasta u vjeri, a društvene postupno i sustavno preuzimati svoj dio posla. Opet, ovdje se ne radi o nekom prekidu, već o poželjnom usmjerenju.

>[SADRŽAJ]<