Crkva Kristova tijekom III. i IV. stoljeća lijepo se širi­la, navješćujući slobodno, od Konstantinova edikta 313. pa dalje, njegovu Radosnu vijest. Međutim, kako je Isus Krist otkupio svijet po svojoj muci i žrtvi na križu, tako je i Crkvi suđeno da po nevoljama i križevima uvijek - pa i u vrijeme vjerske slobode - nadopunjuje ono, kako reče sv. Pavao za sebe, što nedostaje mukama Kristovim. I doista, ni u to vrijeme nije bila pošteđena raznih kušnji, naročito razvojem raznih here­za koje su je razdirale iznutra. No kako Duh Sveti vodi Crkvu, ona je i te kušnje spasonosno prebrodila.

* * *

Julijan, s punim carskim imenom Flavije Klaudije Julijan, bijaše i sam carskoga roda. Zarana bi povjeren skrbništvu kri­vovjernoga arijanskog biskupa Euzebija, a učitelj Mardonije ga osim toga uputi u ljepote helenizma upoznavši ga posebno s Homerom i općenito s poganskom kulturom. Sve to bijaše presudno za njegovo kasnije usmjerenje i vladanje. Carem postade 355. godine, a vlast u čitavu rimskom carstvu preuze, nakon smrti suparnika cara Konstanca, godine 361. Ne može se zanijekati da za rimsko carstvo nije učinio i mnogo dobra, no okaljao je sebe i svoju vladavinu jer je htio uspostaviti poganstvo i jer je nemilo progonio Kristovu Crkvu. Nije u tome uspio, a kako je sam za­vršio, o tome priča stara legenda.

Već kao mladić bijaše prepreden i nepošten. Volio je čitati svašta i baviti se magijom. Jednoga mu dana dođe u ruke knjiga u kojoj su se nalazile i litanije u čast Luciferu i svim njegovim zlim dusima. On ih poče recitira­ti redak po redak, sve dok se oni ne pojaviše i dok se ne poče­še cerekati tako strašno da Julijan umalo ne pade u nesvijest. U toj se prestravljenosti ipak prekriži, na što đavli nestadoše ispred njegovih očiju.

Ispričao je to nekom svećeniku, a ovaj mu reče:

* * *

Julijan je to zapamtio, ali po zlu za njega i za njegovo vladanje. Postavši carem, odluči da u svem carstvu uništi svaki znak križa i da se stavi u službu Lucifera, vjerujući da će na taj način, uz pomoć njegovih slugu, lakše uspostaviti po­ganstvo, što mu bijaše na srcu više nego dobro carstva. I đavli mu doista počeše vjerno služiti.

Kad se tako našao na nekom vojnom pohodu daleko od Rima, pošalje tamo jednoga od njih da izvidi i da mu dojavi što se tamo zbiva. No putem đavao naiđe na ćeliju nekog isposnika, koji se u njoj dan i noć molio. Nešto ga prikova za zemlju, tako da nije mogao ni naprijed ni natrag. Kad mu to ipak nekako uspje - vjerojatno isposnik na trenutak bijaše prekinuo molitvu - sav izbezumljen đavao poleti k caru da mu ispriča što mu se dogodilo:

- A zašto, nesretniče, ne produži tamo kamo te poslah?, srdito ga upita car.

- Zato, odgovori sluga Luciferov, a sada i carev, jer me neka nevidljiva i snažna ruka odvuče na ovu stranu i prisili da pođem samo tim putem.

Sila i dobrota Svevišnjega htjede da bezbožni Julijan uvidi kako je molitva jača od nečastivoga, da bi se opametio i da bi se vratio na pravi put. Uzalud! Pamet mu bi zaslijepljena, srce okamenjeno. Bijaše mnogo sličnih zgoda, no on nastavi sa svojim paklenim planom da uništi Kristovu Crkvu.

Napokon pođe na istok, u rat protiv Perzijanaca. Ususret mu izađe sv. Bazilije, koji mu - da ga udobrovolji i u znak mira - pruži čitav ječmeni kruh. Car to prezirno odbi, štovi­še, rukom zahvati nešto sijena i stavljajući mu ga pod nos reče:

- Evo tebi nešto slična, čime ti mene počasti!

- Kako?, začuđeno će svetac. Ja tebi kruh kojim se mi hranimo, a ti meni sijeno kojim se hrane životinje...

Stigavši na odredište, zametne rat s Perzijancima. U lju­toj borbi jedna ga strijela smrtno rani. Smatrajući se nepobje­divim, pomisli da je to kazna Isusa Krista kojega je progonio, te - kako se pripovijeda - rukom uhvati grumen krvi što mu bijaše istekla iz rane, baci je u zrak i poviče: Pobijedio si, Galilejče! S tim poklikom završi svoj odmetnički život, te je stoga i u povijesti ostao poznat kao Julijan Odmetnik, posljednji rimski progonitelj kršćana i kršćanstva.

* * *

Isus je nepobjediv, te je stoga i njegova Crkva nepobjedi­va. Ni vrata paklena neće je nadvladati! No ona, poput njezina Utemeljitelja, mora trpjeti. Progonstava će stalno biti. I svaki kršćanin trpi, progoni ga đavao u svakidašnjim kušnjama, no uvijek pobjeđuje u Onome koji je svladao đavla, kao i samu smrt - za naš vječni život na nebesima.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI