>[SADRŽAJ]<
IDEOLOGIJA I LJUBAV
JADNI JAVERT
Piše: JOSIP SANKO RABAR
Rekli smo da nije imao nikakvih poroka. Kada je bio zadovoljan samim sobom, dozvolio bi sebi malo burmuta. To ga je spajalo s čovječanstvom.
Victor Hugo: "Jadnici", Mladost, 1965., str. 190.
U "Jadnicima", romanu francuskog književnika Victora Hugoa, upravo prezreni, odbačeni i etiketirani ljudi, kao što su to robijaši, prostitutke, besprizorni ili antidržavni elementi, nose na svom liku odsjaj Krista. Suprotno tome, ugledni građani i stupovi društva često su nosioci nečeg demonskog.
U toj izopačenosti osobito odskače lik policijskog nadzornika Javerta, Valjeanov glavnog antagonista i progonitelja. Ako je Valjean gotovo nadljudski dobar, u Javertu, kao u njegovoj paslici, postoji nešto podljudski zlo.
Javert nije izuzetno pokvaren čovjek, on je tek sustavno ideološki oslijepljen, on je idealni idolopoklonik. Antagonizam Valjeana i Javerta je temeljni ideološki antagonizam romana "Jadnici": između Kristovog obrtanja hijerarhije društva u korist prezrenih jadnika i, nasuprot tome, bešćutne obrane struktura vlasti; između novosti duhovnoga obraćenja i okoštalosti društvenih predrasuda; između djelotvorne Kristove ljubavi i opraštanja, s jedne strane, te slijepe, okrutne i kontraproduktivne pravde, s druge.
U svojoj brutalnosti Javert nastoji
biti pošten i dosljedan. Ako je strog i okrutan prema drugima, isto
tako želi kazniti i sebe, ako pogriješi. U njega ima neke spartanske čestitosti,
požrtvovnosti i fanatizma, kao i u nekih pokretača totalitarnih poredaka
dvadesetog stoljeća.
Javert je promicatelj pravde, realne društvene pravde koju idealizira (nešto kao realni socijalizam), on je idolopoklonik društva, države i zakona, tijela državne represije, ideolog vlasti, fanatični dualist, borac protiv zla. Njemu smeta neideološka dobrota, koja je u stanju voljeti "neprijatelja" države i društva. Ideološki pojednostavljuje razvrstavanje dobrih i zlih. Smeta ga složenost društva i pravda po Bogu, koja može ići u drugačijem, pa i protivnom smjeru od ljudske pravde. Javert je utjelovljena ideologija policijskog režima. U svojim vlastitim očima on personificira "pravdu, svjetlost i istinu u njihovoj božanskoj dužnosti gaženja zla", on je zaštićivao obogotvoren poredak. Javert je "nadljudsko životinjstvo jednog zvjerskog arhanđela", nalik čudovišnome svetom Mihajlu. On je zlurad i okrutan prema "neprijatelju", i pritom čuva besprijekornost i čistu savjest.
Javert je u doslovnom i savršenom smislu podanik zemaljske države. Sve njegove misli i djela u potpunosti su omeđeni društvenim ustanovama, ljudskim tvorevinama. Za Javerta nema pravde mimo suca i zakona, nema istine koja nije državna istina. Divnu i uzvišenu ljudsku sklonost za obožavanjem skučeni horizont izopačuje u najopasniju idolatriju - idolatriju vlasti. Budući da je država oličenje morala, antidržavni element nužno mora biti nemoralan i podlac. Tako misli Javert.
Javert je borac za pravdu, za istinu, za opće dobro. Ali on je nemilosrdan prema "nepravedniku", prema lašcu, prema neprijatelju. Da bi se uspješno borio, on nužno mora biti takav. Ono što je Javertu tako malo važno, a što je ključ razumijevanja zakona nebeskog kraljevstva, to je - milosrđe.
Javert je dosljedan borac za opće dobro. Toliko dosljedan da ne vidi ni čovjeka. Većina ljudi nije toliko dosljedna. Većina ljudi živi više ili manje u nebeskom kraljevstvu. Tu i tamo prekrši neki zakon, progleda nekom kroz prste, ne izvrši neku građansku dužnost, i sve to zbog savjesti. A savjest je instanca viša od svih sudova. Savjest je naredba nebeske vlasti.
Javert je bezgrešan. On uvijek sluša i izvršava naredbe. On brižljivo čisti svaku mrlju sa sebe, jer, po pravdi, sve što ima mrlju treba osuditi. Javert je pravedan jer on jednakom mjerom osuđuje samog sebe. Javert je savršen.
Javert je pojam. (Hugo piše: "Javert je bio simbol".) On je do kraja poslušan svome ideološkom obrascu. Kada se na kraju u njemu sukobe dvije naredbe, ona zemaljske i ona nebeske vlasti, Javert se ubija.
Javert je vlast i vlastita žrtva vlasti. Javert je izvanredan smisao za zakon, a izvanredno mali smisao za ljubav. Zakon, to je tvorevina, a ljubav je čovjek. Ljubav je nestvorena, ona je Bog.
Kada je Javertov bog-zakon naprasno umro, izgubio nepogrešivost, Javert gubi razlog za postojanje. Smisao njegova života, ono "društveno apsolutno", javna istina, postaje razvalina, hrpa i kaos. Sve je nestajalo. Nastupa nihilizam. Umjesto Pavlovog obraćenja dobivamo Judino samoubojstvo.
Savršen i bezgrešan Javert nema potrebe za Kristom koji je došao pomoći grešnicima i nesavršenima da se oslobode svoje nesreće. Kada Javert gubi svoju savršenost on ne zove nikoga u pomoć, jer ni on sam grešniku tu pomoć ne bi pružio. Javert je zatvoren u svom vlastitom pojmu i nije povjerovao u neko suosjećanje koje nadvisuje svaki pojam, on nije shvatio da smisao života nije zakon već ljubav. On se ubija.
Dosta o Javertu.