>[SADRŽAJ]<
UMRLI SU MOBITEL I KOMPJUTER, A HLAPIĆ I DALJE ŽIVI
Kad sam ja učio hrvatski jezik rekli su mi da se završetak označava različitim riječima: ljudi umru, životinje uginu, biljke uvenu, pojave prestanu, stvari se potroše, a strojevi se pokvare. Zato sam se nemalo zbunio kada mi je jedna učenica rekla da je njen mobitel umro. Pomislio sam da sam vjerojatno postao sredovječni ozbiljni gospodin kad me jezik mladosti zbunjuje, brine i straši.
Ovo umiranje mobitela palo mi je na pamet onog dana kad sam htio poslati uredništvu Veritasa prilog za listopad. Naime, unaprijed sam, još prije ljeta, napisao priloge za sve mjesece do kraja godine pa sam rekao sebi: Evo imaš u zalihi mnogo priča za mjesece mnoge. Počivaj, jedi, pij i uživaj! No kad sam odlučio elektroničkom poštom poslati jedan od priloga, vidio sam da mi je računalo, kao što bi to rekla ona moja gimnazijalka, umrlo.
Nastala je panika. Što učiniti? Pokušati spasiti priče? Ili pisati nove?
Dok sam razmišljao, vrijeme je prolazilo i bližio se krajnji rok za slanje priče. Zato sam upitao one na koje sam naišao, o čemu bih mogao pisati. Odgovori su bili raznorodni. Predlagali su mi da pišem o terorizmu. (To je odjednom postalo popularno i sveprisutno.) Drugi su mi savjetovali da pišem o džepnim satovima. (To mi se učinilo izazovnim, ali odustao sam jer ionako planiram napisati razmišljanje o velikoj kazaljci na satu. Samo još ne stignem, jer je to zahtjevna tema koja traži puno vremena.) Treći su mi rekli da pišem o vezi između prometa i kršćanstva. (Jedva sam se suzdržao da o tome ne pišem. Točnije da ne objavim dio iz svog priručnika koji se zove Auto škola za kršćane. I to onaj dio u kojemu se razlaže načelo po kojemu slabiji imaju prednost u prometu. Npr. pješaci na pješačkom prijelazu pred automobilima.) Bilo je onih koji su zaključili kako sam ja pametan i sposoban te da ću se i sam sjetiti teme. (S prvim dijelom izjave sam se odmah složio, a kad sam prešao na ostvarivanje drugog dijela shvatio sam koliko je moje slaganje bilo brzopleto.) Na kraju valja spomenuti i one koji su mi rekli da napišem ono što je pisalo u tim pričama u umrlom računalu. (To je bilo najlogičnije, ali i neostvarivo. Jer ne bih uspio sve tako precizno ponoviti. Jedino bih mogao napisati priču za prosinac, ali ona je o Božiću pa to ne bi bilo prikladno.)
Na rubu očaja, prekoračivši termin predaje priloga, upitao sam za savjet svog četverogodišnjeg sina Marijina. U njegovom imenu nije tiskarska pogreška (bar se nadam da nije!) jer se zbilja zove Marijin. Onaj koji pripada Mariji. Upitao sam, dakle, Marijina:
- O čemu želiš da tata napiše priču?
Odgovorio je, siguran da zna što je najbolje:
- O šegrtu Hlapiću.
Promislivši i pomolivši se odlučio sam poslušati ga, premda je već napisana jedna knjiga o čudnovatim zgodama šegrta Hlapića. Sada napokon slijedi priča:
ČUDNOVATI ŠEGRT HLAPIĆ
Rijetke su knjige koje čitatelja
toliko potiču na ustrajnost u dobru kao ona koju je 1913. godine objavila Ivana
Brlić-Mažuranić, divna majka svoje brojne djece i još divnija baka još
brojnije unučadi, kako je jednom o njoj rečeno. Opis čudnovatih zgoda
maloga postolarskoga šegrta Hlapića, koji je bio malen kao lakat, veseo kao
ptica, hrabar kao Kraljević Marko (u zadnje vrijeme je postao hrabar kao lav),
mudar kao knjiga i dobar kao sunce; bogat je izvor dobrote, poštenja, radišnosti
i ljepote. Gdje god se otvori knjiga, nalazi se misao ili zgoda koja, kako reče
sama autorica, djecu sitnu i bradatu upućuje na jedina dva načina spasa i
održanja: na rad i poštenje.
Upravo držim u ruci knjigu u kojoj je opisano šest dana i sedam noćiju Hlapićeva putovanja od trenutka kad je krenuo u svijet razgaziti čizmice, davši u poruci majstorici dobra srca obećanje da će u svijetu misliti na nju i pomagati svakome kao što je i ona njemu pomagala. I zapravo sve dobro što je Hlapić na svom putovanju učinio možda se ne bi ni dogodilo da je i majstorica, poput majstora Mrkonje, bila vrlo tvrda srca.
Na kraju drugog dana putovanja Hlapić se zajedno s Bundašom sklonio od kiše pod most gdje je bilo tijesno i ružno. Tamo je bio čovjek u dugoj crnoj kabanici. Prije spavanja se Hlapić prekrižio. A kad je vidio da se onaj čovjek nije prekrižio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk, to mu se nije dopalo. Zato se još jedanput prekrižio.
A kad je sve prošlo i kad bijahu svršene sve pogibli i sve zlo na Hlapićevu putovanju majstor Mrkonja stade hvaliti Hlapića poradi njegove dobrote. No, Hlapić to odbi i dobro učini jer kad čovjek čovjeka hvali nikada ne zna je li pogodio. Zato je najpametnije da obojica Bogu zahvale.
Moglo bi se još dugo navoditi mudre riječi iz ove knjige. Ali ne dajte da vam to ja činim. Otvorite svoje srce i opet pročitajte Čudnovate zgode šegrta Hlapića i pokušajte izbrojiti kome je sve pomogao na putu.
Sjednite dakle na prag i čitajte!
NIKOLA KUZMIČIĆ