Nosim je u srcu, kaže, tu radost i nadu i taj neugasivi optimizam da će nam svima biti i ljepše i bolje samo pod jednim uvjetom: da se vratimo Bogu, molitvi, razmatranju Riječi Božje, krunici i Božjoj pravednosti u društvenom, političkom i ekonomskom životu. Ja sam posve siguran u to. Samo - svatko treba početi od vlastitog srca i od vlastite savjesti, a ne od vlas­titog interesa i sebičnosti...

Da ne sjedim pored njega, da za njega nisam čula ’91., mislila bih da je još samo jedan "šminker bez pokrića" koji nam dolazi prodavati pamet, moral, pobožnost, i tko zna što sve ne, ali ovako... slušam ga bez riječi. U Aljmašu, deset godina poslije.

MARIO FILIPI je hrvatski novinar koji je početkom kolovoza 1991. iz Zagreba došao u Slavoniju, a u Osijeku se našao baš tog dana kad je iseljen i prognan sav Aljmaš, koji je ostao pust i prazan, a crkva Gospe od Utočišta još je bila prelijepa i pravi dekor za spot Vere Svobode i za pjesmu "Zdravo Djevo, kraljice Hrvata". Nemiran duh i želja da izvješćuje iz srca događaja vodila ga je s hrvatskim braniteljima po cijeloj Slavoniji, a 13. listopada, kada je blagdan posljednjeg ukazanja Gospe Fatimske dječici u Fatimi - njegov je novi rođendan.

Kaže: Bio sam sa svojim dečkima kod Cerića. Četnici su bili kojih pet, šest stotina metara ispred nas. Ležali smo u rovovima, a iza nas je bilo drveće. I neki njihov tip, pametan, svaka mu čast, skužio je da je drvo najtvrđe tamo gdje se stablo račva u grane. I tamo je ciljao granatama. I normalno, kako je koja pogađala, geleri su prštali po nama na sve strane. S moje lijeve strane svi su izginuli, s moje desne strane, svi su ostali neozlijeđeni, a ja sam ranjen. I to teško. Vrlo teško. Ostao sam bez jedne ruke i bez jedne noge... Najprije sam prebačen u Nuštar, i da ne duljim, završio sam na liječenju u Austriji, gdje je jedna dobra gospođa organizirala i moje liječenje i plaćanje liječenja. Moja hrvatska država za moje liječenje nije dala ništa! Ni novčića! I tako, u krevetu, u bolnici, posjećivali su me mnogi i počeli mi donositi knjige za čitanje... Tako sam, ovako teško ranjen, u bolnici, u tuđoj zemlji, počeo čitati knjige koje sam već davno trebao pročitati: Bibliju, Povijest Hrvata, i slične i - doživio sam nešto fantastično: Shvatio sam da sam ostao bez dijela tijela, ali sam dobio dijelove duše koji su mi uvijek nedostajali, ali to nisam znao. Počeo sam živjeti i za svoje pokojne suborce. Kažem suborce iako ja nisam nosio oružje, nego fotoaparat i diktafon - molim.

Sada pokušavam dokučiti što je moja današnja misija. Jer, ja sam siguran da mi je dana druga šansa. Ja sve više vjerujem da imam neku misiju, iako još nisam sasvim si­guran koja je to, ali sad znam da mi je 13. 10. 1991. život pok­lonjen da ga ispunim dobrotom, plemenitošću i ljubavlju.

- Bila je nedjelja, Gospin blagdan!

- Stvarno! Pa, kako se toga sjećate?

- Tog dana je pogođena crkva, Rezidencija isusovaca u Osijeku...

Zbog neprestanih napada na grad, granatiranja i bombardiranja koja su započinjala iznenada i u svako vrijeme i nevrijeme, sve crkve u gradu prilagodile su svakodnevnu misu novonastalim prilikama, nastojeći da se vjernici za dana nađu u svojim kuća­ma. Točnije, u svojim podrumima.

U nedjelju, na misi u 17 sati, bilo je nekoliko vjernika. Nisam bila među njima. Svoju "dužnost" spram Boga, i Gospe, "obavila" sam ujutro, za svaku sigurnost, ako ne bude moguće poslije podne. Jutro je bilo relativno mirno. I poslije podne... A onda je počelo... Čitana je Poslanica sv. Pavla... kad je o. Stjepan Kuzmić, koji je bio u ispovjedaonici, a o. Ignacije Čižmešija služio misu, shvativši opasnost koja se nadvila nad gradom, pozvao vjernike da siđu u podrum i tamo nastave misu. I, čim su sišli prasak je potresao cijelu zgradu. Sve se streslo, bila je zaglušena svaka riječ, i misa je jedva privedena kraju. Kad se sve primirilo, vratili su se u crkvu i - zaprepašteno gledali: vrata iz sakristije i hodnika posve su izbijena, prozori porazbijani, dim, razbacane stvari, pokidani električni vodovi - crkva, sakristija i hodnik bili su puni žbuke i stakla, a od misnica i ministrantskih odijela ništa nije ostalo. Jednostavno su, vjerojatno zbog visoke temperature, nestala. Jedino je kip Majke Božje, koji se nalazi između ovih dvaju vrata ostao na svom mjestu, neoštećen.

Te nedjelje, na blagdan Gospe Fatimske, u Osijeku je pogođeno svetište Srca Isusova. Da se zna koji je duh vodio agresiju na Hrvatsku... Kad je pogođeno Srce, očekuje se smrt cijelog Organizma, cijele Crkve. Ali, čudom Božjim, ni kip Gospe, ni Srca Isusova, koji je uz Svetohraniše, ni samo Sveto­hranište - nisu oštećeni.

Sasvim slučajno, na putu u grad, gdje sam imala nekog posla, navratila sam pokloniti se Isusu i zahvaliti za prošli dan, za prošlu noć i za ovaj dio dana. Kad sam vidjela na što crkva liči, ­zaplakala sam. Male sestre, koje su tu bile smještene nakon progona iz Aljmaša, upravo su čistile crkvu i objasnile su mi što se dogodilo prethodne večeri.

U podrumu Rezidencije život se nastavlja tamo gdje je prekinut praskom srpske granate: u 17 sati misa, potom večera, pa TV-Dnevnik, pa časoslov (ili obrnuto, ovisi o prilikama) pa druženje uz sve ono što rat donosi: vijesti iz grada i s bojišta (ni kilometar od ovoga svetog mjesta), priče prognanika koji se u Svetištu izmjenjuju, pozive svećenicima da posjete bolesnike, vojnike, prognanike... Sljedećih nekoliko dana - provela sam kao članica "Družbe Isusove" koja je bila poprilično različita od one kakvu je Uprava u Rimu zamišlja, ali sasvim sigurno onakva kakvu bi danas, da živi u Osijeku, sv. Ignacije odobrio. Tu je utočište malih sestara iz Aljmaša, koje su došle iz cijele Europe, ali se svejedno osjećaju Hrvaticama i ne pada im na pamet prihvatiti prijedloge svojih veleposlanstava da napuste Hrvatsku "zbog sigurnosne situacije". Tu je "krizni štab" prognanih Baranjaca i Daljaca, i Aljmašana, i Erdućana... Tu su i svećenici iz Baranje, i vlč. Stjepan Cvetnić koji ne može nikako prežaliti svoju knjižnicu s nekoliko tisuća knjiga koje sad sigurno propadaju, kao što propada i crkva sv. Lovre u njegovu Baranjskom Petrovu Selu. Tu je i brat o. Stjepana, župnik iz Draža, koji od svojih vjernika sluša nevjerojatne priče i tješi ih. Tu sam i ja, silom prilika ovdje, jer tramvaji ne idu, i tu ću morati prespavati... tko zna koliko noći.

"Pa, što, već ćemo naći i tebi jedan apartman - kroz smijeh govori o. Stjepan. Uz sjajne apartmane malih sestara - imat ćeš i ti svoj". I zaista - vodi me u drugi dio podruma gdje je sve po "najnovijoj modi", vrlo šik: na podu stare novine, poneka rasparana kartonska kutija, u "sobama" dekoracija - prava "hrvatska naiva": ugljen, drva, odbačene stvari, a na pitanje ima li štakora i miševa, svi me uvjeravaju da nema, ali ako kojega vidim da se ne bojim. U usporedbi s opasnostima iz zraka, ove iz zemlje čine se manjim zlom. Ali meni je jednako muka i od praska višecjevnog bacača raketa i od cijukanja miša, i dok molim "Oslobodi nas, Gospodine, svakoga zla" - mislim i na granate, i na - štakore. A i na miševe.

Hoće li budući vjernici znati razumjeti i prepoznati sav "biblijski šarm" i "katakombsko iskustvo" Crkve u Osijeku tih dana. Tu su, kod isusovaca, o. Ignacije i o. Stjepan, "dvojac" sigurnosti da smo svi mi "kao kruna divna na dlanu Boga svoga", kako kaže prorok Izaija, da smo i prihvaćeni i primljeni s radošću i s 1jubavlju, bez obzira odakle dolazili.

Ali - ovako je u svakoj crkvi u Osijeku, u svakom samostanu, u svakoj župi, a župa sv. Obitelji je preteča "Nove Bile". Župna crkva, jer je solidno građena, pretvorena je u javno sklonište.

Osječki svećenici ostali su uza svoj vjerni puk, a u svoje domove primili su prognanike - i poznate i nepoznate, i prijatelje i rodbinu, i djecu i majke, i sve koji su na njihova vrata pokucali, a pogotovo su srdačno prihvatili svoju braću - prognane svećenike. Koji, s druge strane, nisu željeli biti odijeljeni od svojih prognanih vjernika, pa su, čim je to bilo moguće, s njima išli u progonstvo, najviše u Mađarsku... Vjerni pastiri bili su vjerni i svom Bogu, i svom narodu, i svojim svećeničkim obeća­njima... I sve su to zapečatili "svezom ljubavi", u troplet bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, ne umarajući se u pozivanju na opraštanje i na molitvu za svoje progonitelje.

Mario se smije... I njegovi prijatelji.

Ana, stani malo! Pa ne moraš baš toliko pričati i objašnjavati. Znamo mi to. Sad, na povratku u Osijek, pokazat ćemo ti gdje smo, sve dok nije okupiran Sarvaš, svake večeri, u razorenoj crkvi, palili svijeće… Da nas Bog sačuva od mržnje i osvete… Da čuva naše obitelji. I Hrvatsku!