>[SADRŽAJ]<
GRADIMO LI CIVILIZACIJU LJUBAVI?
SPIRALA MRŽNJE I NASILJA
Unatoč svim lijepim i plemenitim pričama, govorima, sporazumima i deklaracijama, kao što je poznato, današnje društvo počiva na dva glavna temelja: na novcu i na moći. Ipak, proteklih dana dogodilo se nešto što je te temelje poprilično uzdrmalo. Nešto što je pokazalo koliko su oni zapravo vrlo, vrlo krhak oslonac. Napad na najveću svjetsku velesilu koja je bespomoćno gledala tek tragične posljedice toga čina ukazao je na to da niti novac niti moć nisu jamstvo za sigurno i mirno društvo. Nov način terorizma - koji u borbi upotrebljava civilna sredstva i ljudske živote kao oružje - prestravio je i učinio nesigurnim globalno društvo.
I riječ "globalno" postala je upitna, kao i njena izvedenica - globalizacija. Svi su ti procesi utihnuli pred novonametnutom zadaćom: zaštitom od terorizma. No, lavina je već pokrenuta, u nekoliko sati moćni su postali nemoćni, a zaštita je vrlo upitna. Kako se od terorizma uopće štititi? Tko više ima kontrolu nad čime? Tko su teroristi i kada će i koga napasti? Ovdje više nije riječ o "opipljivom", vidljivom neprijatelju - kojega se jednom demonstracijom uporabe suvremenog moćnog naoružanja može ukloniti s lica zemlje.
U cijeloj ovoj zbrci straha, ogorčenja, potrebe za sigurnošću,
traženja krivca i osvete - kao da su nestali svi borci za mir, za ljubav i praštanje
neprijatelju umjesto odmazde. Ističe se tek jedan - prilično usamljen glas -
svjetskog hodočasnika mira, pape Ivana Pavla II., koji ponovno poziva da ne
prevagne "spirala mržnje i nasilja". Čovječje srce je bezdan iz kojeg
ponekad izlaze nečuveno okrutni naumi, kadri u trenutku razoriti uobičajeni
svakodnevni život jednog naroda - među ostalim govori Papa. I upozorava time
svijet, koji se uljuljao u sigurnost materijalnog dobra i blagostanja, da se
najveća moć i zagonetka krije upravo u ljudskom srcu. Već samo jedna osoba,
odgajana za mržnju i zlo, u okruženju koje ističe krive vrijednosti - može
počiniti neispravljivu nepravdu tisućama ljudi - i to bez posjedovanja moćnog
i suvremenog naoružanja.
Nažalost, bojim se da niti ova tragedija neće osvijestiti moćne, kao i brojne u povijesti čovječanstva, da shvate da je najveće jamstvo mira i sigurnosti - ulaganje u čovjeka, istinsko prihvaćanje činjenice da se društvo ne može graditi samo na materijalnim temeljima, nego na pravim vrijednostima - onima koje se uglavnom prihvaćaju samo deklarativno.
Koliko su ove naše dosadašnje "društvene vrednote" stabilne vidljivo je i iz onoga što je uslijedilo nakon tragedije. "Gnjev pravednika" obrušio se na sve koji su sumnjivi zbog boje kože, porijekla, načina odijevanja ili vjere. Nasilje za sobom povlači nasilje. SAD koje se ponose titulom "svjetionika slobode i demokracije", kako je to izjavio američki predsjednik, "suočene su s ozbiljnim problemom da taj naziv opravdaju u ovim teškim vremenima".
Mržnja se uvukla i u srca mladih - koji su, premda krivac još nije nigdje sa sigurnošću potvrđen, spremni krenuti u osvetnički pohod pod svaku cijenu - i onu nevinih života. Mladi Amerikanci svih vjera, rasa i boja kože masovno su se, nakon terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu, prijavili u oružane snage. No, čitajući izjave nekih od njih - zateći će vas razlozi njihova gnjeva. Ne - nije riječ o obrambenom ratu, nije riječ o "očuvanju svjetskoga mira", o bijesu zbog zločina nad nevinima - riječ je o obrani "ponosa, slobode, bogatstva i moći". To su bar pojmovi koji se najčešće spominju.
Jedna takva izjava je ona dvadesetčetverogodišnjeg Teksašanina: "Volim svoju zemlju i volim Boga. Ali ono što osjećam je gnjev - i moćan je kao gnjev našeg Gospoda. Želim služiti svojoj zemlji, ustati i boriti se. Na našoj strani je moć i pravda i, ako poginem braneći to, bit će mi čast. Ali ako umrem, bit ću heroj. Možda ne za svoje zemljake, ali hoću u očima Boga - i to mi je dovoljno. Ljudi koji su počinili ovo, zle su kukavice i, vjerujte mi, oni će otići u pakao. Ja im samo želim pomoći da što prije stignu tamo." Jason ističe da ga je najviše razbjesnio prizor Palestinaca koji kliču od radosti zbog napada. "Bilo mi je zlo od toga. Našim ulicama se kreću ljudi iz cijelog svijeta i mi smo ih dočekali raširenih ruku. Ali neki od njih su iskoristili našu širokogrudnost i našu slobodu da ubiju nedužne ljude - MOJ narod. Moja poruka njima je jednostavna - nema milosti."
Svi koji su zabrinuti za budućnost društva i za mir u svijetu - trebali bi u prvom redu brinuti upravo o onome što je u srcima ljudi. Trebalo bi se razjasniti što je temeljna vodilja u toj misiji potrage za pravdom. Da budemo sigurni na čemu smo. Ako je, kao u slučaju ovog mladića, riječ tek o pokazivanju moći i o povrijeđenom ponosu, tada zaista trebamo biti zabrinuti nad time kada će i hoće li se taj lanac nasilja prekinuti. I početi razmišljati o tome hoćemo li, konačno, ipak uspjeti istrijebiti život na zemlji.
Možemo li, suprotno očekivanjima, prekinuti lanac nasilja i mržnje, i pokušati "dobiti rat" protiv ovog novog oblika terora, izgradnjom pravednijeg, čovječnijeg, i kršćanskijeg društva? Odgajanjem novih generacija u drukčijem duhu? Istinskim življenjem Evanđelja? Tko zna! Bilo bi nade, kada bi se shvatilo da je to zaista jedini mogući i istinski izlaz. A to bi značilo obrnuti do sada vrijedeću ljestvicu vrednota. Tko će prvi zasukati rukave?
NEVENKA GAŠPAROVIĆ