>[SADRŽAJ]<
MOLITVE ZA POGINULE I IZRAZI SUĆUTI OŽALOŠĆENIMA
PROTIV OSVETE!
Glavni urednik dnevnih novina, oko podne je došao kod direktora, ističući mu svoj problem da nema što staviti na naslovnicu lista. Nema nikakvoga stravičnog ubojstva, nikakve katastrofe ili tome sličnoga. Direktor ga je ohrabrio "utješnim" riječima da je do zaključivanja broja ostalo još dva-tri sata i da treba imati povjerenja u čovječanstvo - ono ga neće razočarati, jer će u međuvremenu već netko sigurno napraviti nešto stravično...
U tjednima nakon bezumnih terorističkih napada može čudno, ali istinito, zvučati odgovor ovog direktora, no, njegova izjava utemeljena je na svakodnevnom životnom iskustvu i nikako nije samo plod ciničnog pesimizma filozofski nastrojenog vlasnika jedne dnevne novine.
Činjenica je da već prije hitne pomoći, vatrogasaca ili policije na mjesto nesreće obično stižu novinari, fotoreporteri i televizijski snimatelji. Razlog žurbe nije prva pomoć unesrećenima, iako od te dužnosti ni oni nisu izuzeti, nego prije svega to što se svaka tragedija medijski dobro prodaje. Zakasniti na takvo što značilo bi unaprijed izgubiti bitku s bržom konkurencijom, jer kasnije snimljeni materijali i izjave neće djelovati tako izazovno šokantno na korisnike medija, kao što djeluju necenzurirane slike raskomadanih tijela, odjeće, razbacanih osobnih predmeta i razlivene krvi.
No, s medijske strane gledano, nisu tome krivi samo novinari ili mediji. Krivi su i oni koji rado posežu za stranicama crne kronike i koji rado kupuju video-vrpce sa snimkama nenamještenih tragičnih događaja. Imajući to u vidu ne čudi činjenica da su, između dva obrušavanja zrakoplova u nebodere Blizance, trgovine foto-aparatima i kamerama u cijelom New Yorku začas ostale prazne.
Ne bi nas, onda, trebali začuditi ni prigovori pojedinih skupina ljudi američkim televizijskim postajama da nisu bile dovoljno brze, da nisu izbliza snimale najstravičnije prizore umiranja ljudi u gorućim neboderima. A upravo ti novinari i snimatelji postupili su ispravno - ljudski i kršćanski. Kad već ne mogu nikome pomoći, niti ikoga od nesretnika utješiti, bar nisu drugima pružili ono što su Rimljani u vrijeme progona kršćana definirali pojmovima "kruha i igara".
U mjesecu listopadu, u kojemu Crkva već godinama slavi Svjetski misijski dan, potrebno je podsjetiti i zapadni svijet na potrebu otvorenijega i poniznijeg prihvaćanja novih misionarskih nastojanja u Europi i Americi, te na potrebu reevangelizacije već gotovo raskršćanjene "kršćanske civilizacije". Kako drugačije nazvati društva, narode i pojedince koji se ponašaju kao da za Kristovo evanđelje nikada nisu ni čuli. Iako su mnogima puna usta kršćanske terminologije, često se događa da postupaju upravo suprotno.
Za istinske vjernike, koji vjeruju i u život vječni, nisu toliko zastrašujući teroristički napadi ili prijetnje, koliko izjave kršćanskih mladića koji su spremni na osvetu i koji otvoreno priznaju da gotovo đavolski mrze. Takvo ogorčenje samo potvrđuje činjenicu da je bogati i oholi svijet još uvijek jako daleko od Kristovog učenja o opraštanju, o poniznosti, o kajanju, o ljubavi i dobroti. A spirala mržnje i osvete prekida se jedino trajnom izgradnjom "civilizacije ljubavi". Papa to ne prestaje ponavljati svima!
Naši mladići, koji su na vlastitoj koži osjetio strahote rata, govore o radosti ponovnog susreta s Bogom, a ne o odmazdi: "Nosim je u srcu, tu radost i nadu i taj neugasivi optimizam da će nam svima biti i ljepše i bolje samo pod jednim uvjetom: da se vratimo Bogu, molitvi, razmatranju Riječi Božje, krunici i Božjoj pravednosti u društvenom, političkom i ekonomskom životu. Ja sam posve siguran u to. Samo - svatko treba početi od vlastitog srca i od vlastite savjesti, a ne od vlastitog interesa i sebičnosti..." A on nije jedini koji tako razmišlja i postupa!
MARKO PUŠKARIĆ