>[SADRŽAJ]<
ŠTO TOČNO ZNAČI?
FRANJEVAČKI ZNAK TAU
Znakovima franjevačkog identiteta pripada i znak "tau". Ovaj znak nailazi na sve više odjeka, ne samo kod mladeži. No, ne znaju svi koje se bogatstvo simbolike krije iza ovoga znaka.
Znak "tau" u Bibliji nalazimo kod proroka Ezekiela. Grad Jeruzalem u njegovo vrijeme bio je preplavljen poganskim kultovima, narod se odmetnuo od Boga. Zbog ovakve uvrede naroda, Jahve je odlučio uništiti grad. Poslao je jednog čovjeka s naredbom: "Prođi posred grada Jeruzalema i upiši znak ‘tau’ na čelo svih koji zapomažu i uzdišu nad grozotama počinjenima u Gradu". Šestorici ljudi Bog je, pak, poručio: "Pođite za njim Gradom i ubijajte bez milosrđa! Oči vaše neka se ne sažale i nemajte smilovanja. Pobijte starce, mladiće, djevojke, djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega. Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte." (Ez 9).
A, u čemu je tajna tog "tau" koje omogućava život i preživljavanje posred pošasti uništenja? U prvom redu radi se o posljednjem slovu hebrejskog alfabeta, a ono točno glasi "taw". U grčkom pismu i govoru to je "tau". U kasnijem pismovnom znakovlju Europljana ovo slovo poprima oblik T. Što zapravo označava znak-slovo "taw"? Općenito ima značenje nekakvog "znaka" koji na nešto upućuje. U starosinajskom pismu označava "biljeg", odnosno sudsku ili taksenu marka, a znači i "pečat".
Za Židove kasne antike "taw" nije imao samo značenje "znaka-biljega", nego isti je završni, zaključni znak alfabeta, pa znači puninu, savršenstvo, pa i svetost. "Taw" je i prvo slovo riječi Tora, dakle Zakona i propisa. Predkršćanski "taw" također je bio znak savršenosti i cjelovitosti, tj. zaokruženosti.
I u razdoblju kršćanstva ovaj "taw" nije iščeznuo. Crkveni oci uvijek su se iznova znali baviti njime kao spasenjskim znakovljem. Već je sv. Jeronim pisao o Ezekielovu tekstu: "Tko uvijek bude nosio ovaj znak (mislio je na križ), neće biti usmrćen" tj. neće umrijeti. "Taw" sada više nije samo "znak koji bi na nešto upućivao", nego je također u isto vrijeme križevni znak ili znak križa.
Sv. Jeronim je kod svojih prijevoda Starog zavjeta s grčkog na latinski "taw" prevodio i prepisivao naprosto kao znak i kao znak križa, kakav se koristio na svjetovnom i duhovnom planu. U gospodarstvenom i u socijalnom životu križić ili "tau" važio je kao znak raspoznavanja pripadnika istoga roda, kao oznaka vlasništva (utisnut na robovima ili na stoci), a bio je rabljen i za ovjeru dokumenata, spisa, povelja, diploma. Mi bismo danas u ovom znaku prepoznali značenje "pečata-biljega".
U Ivanovu Otkrivenju nailazimo upravo i na opečaćenja, biljegovanja. "Zatim opazih jednoga drugog anđela gdje uzlazi od istoka, noseći pečat živoga Boga, i poče vikati: ‘Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne utisnemo pečat Boga našega na njihova čela’!" (Otk 7, 2-3) Svi tako obilježeni bili su spašeni. To je i objašnjenje za već ranokršćanski običaj da se vjernike blagoslivlja znakom križa na čelu. Origen to dokazuje kad veli da kršćani čine znak križa na čelu kad započinju neki posao, a posebice neposredno pred molitvu i prije svetih čitanja.
Kako nam svjedoči ikonografija u Starom vijeku i u ranom Srednjem vijeku, bilo se uvriježio običaj križu pridavati i oblik znaka ili slova "tau". I čuveni slikar fra Angelico koristi ovaj znak npr. na svom "Posljednjem sudu". Tek kasnije prelazi se na primjenu nama uobičajenijeg, već uhodanog četverokrakog križa. Isto tako sv. Franjo Asiški služi se još uvijek starim oblikom križa, koji je kao slovo "tau". Kao znak franjevaštva predan nam je, spašen je u neku ruku, sve do u naše dane. I redovničko odijelo, franjevački habit, ima upravo oblik "tau"-križa.
Iz
Franjine ruke sačuvana su nam dva crteža istoga "tau". Zacijelo najčuveniji
"tau"-znak nalazimo podno pisanoga blagoslova bratu Leonu. Tamo je postavljen
tako kao da se nalazi na naslikanoj ili nacrtanoj glavi (na čelu) brata Leona.
Drugi "tau"-znak nalazimo na jednom malom prozorčiću na lijevoj strani
Magdalenine kapele u samotištu Fonte Colombo u uvali Rietia. "Tau"-znak
ispisan je crvenom bojom.
Svoj prvi doživljaj znaka "tau" Franjo je imao za vrijeme Četvrtoga lateranskog sabora, 1215. godine, u Rimu. Tom prigodan papa Inocent III. propovijedao je o temi: "Bogu nije stalo do smrti grešnika". U tom kontekstu Papa je pojasnio: "Tau" je posljednje slovo hebrejskog alfabeta i vraća križ u onaj oblik koji je on imao prije no što je Poncije Pilat na njegov vrh pribio svoj natpis. Ovaj znak nosi svatko na čelu, tko snagu križa dokazuje u svojim djelima, prema Apostolovoj riječi: "Svoje ste tijelo s njegovim strastima i požudama pribili na križ... A ja se jedino želim dičiti križem Isusa Krista, Gospodina našega, po kojem je meni svijet razapet, i ja sam razapet svijetu." Počevši od toga časa Franjo je izabrao znak "tau" kao unutrašnji smisao svoga bratstva i kao njegov biljeg, odnosno pečat.
Kroz povijest iskristalizirala su se sljedeća značenja simbola "tau":
"Tau" je znak, biljeg, pečat, znak vlasništva, znak savršenstva, znak božanskog izabranja, znak križa i znak spasenja i otkupljenja po Isusu Kristu.
Danas mnogi ljudi nose ovaj znak. Na svom životnom putu ujedinjeni su s pripadnicima franjevačke zajednice, ali i sa samim sv. Franjom tijesno su povezani.
Priredio: MARIJAN KOVAČ