Konac liturgijske godine donosi nam evanđelje o svršetku svijeta, o sudnjem danu, o Kraljevstvu Božjem. U Isusovo vrijeme Židovi su željno očekivali dolazak Mesije i uspostavu mesijanskog Kraljevstva, što znači konačnu preobrazbu čovjeka i svijeta. Izvan biblijski židovski spisi govore da će ono trajati 400 godina. Židovski učitelji govore da će trajati od 40 do 365 stotina godina. Otkrivenje piše da će trajati tisuću godina (Otk 20, 4). Sve su to simbolični brojevi koji ukazuje da će ono trajati dugo.

U vremenima tijekom povijesti Crkve, kao i danas pojavljuju se razne sljedbe koje sebi prisvajaju tajnu, koju ni Sin čovječji ne zna, o nastupu i o trajanju Mesijanskog kraljevstva. Što nam o tome govori sam Isus Krist?

Isus svoje djelovanje započinje navještajem Kraljevstva: "Približilo se Kraljevstvo nebesko!" U svijetu djeluju sotonske sile, Isus dolazi da svijet oslobodi tih sila i da uspostavi Božje kraljevstvo (Mk 1, 23-28). Isus vodi odlučnu bitku protiv sotone koji je u konačnici izvor svega zla u svijetu. Liječiti bolesti znači rušiti njegovo kraljevstvo na zemlji. Ozdraviti zgrbljenu ženu znači "odriješiti je" od spona Sotone, koji ju je vezao osamnaest godina (Lk 13, 16).

Isus želi naviještati samo Kraljevstvo nebesko. Odbija političko-nacionalno iščekivanje svojih suvremenika. Očekuju Mesiju kao slavnog i pobjedonosnog vladara, koji će pobjedom nad neprijateljima židovskog naroda uspostaviti konačno kraljevstvo. Kad su ga htjeli, nakon čudesnog umnažanja kruha, zakraljiti, bježi u goru (Iv 6, 14-15). Kad mu postave, u to vrijeme, veoma opasno pitanje o plaćanju poreza caru, odgovara da je najvažnije dati Bogu Božje (Mk 12, 13-17). Dvojicu braće, koji ga mole da presudi o baštini njihovoj, što su inače imali dužnost židovski učitelji, odbija i kaže im da je došao da naviješta kraljevstvo. I dodaje značajnu pouku: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." (Lk 12, 13-15)

Žena je bila u to vrijeme zapostavljena pa i u učenju učenih rabina tog vremena. Isus njihovo pitanje rješava u vidu kraljevstva. Postupa prema njima spasenjski (Lk 7, 36-50). Otkriva njihovu ulogu u kraljevstvu. Brani i hvali Mariju "što sluša riječ Božju" (10, 42). I žena može biti učenica što je u učenju rabina nezamislivo.

Dragovoljna uzdržljivost, celibatarni život ima svoju vrijednost, ako je to "poradi kraljevstva nebeskog" (Mt 19, 12). I dubina i važnost nerazrješivosti ženidbe shvaća se u vidu kraljevstva (19, 1-9). Ne osuđuje preljubnicu i ističe kako je kraljevstvo očitovanje Očeve ljubavi i milosrđa (Iv 8, 15 s.).

U navještaju Kraljevstva očituje svoju naklonost prema siromasima, pritiješnjenima, rubnima, prezrenima. U svom nastupu u Nazaretu, kojim po Luki Isus počinje svoje poslanje, kaže: Duh Sveti posla me "blagovijesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, na slobodu pustiti potlačene" (Lk 4, 14). Krstitelju, koji mu postavlja pitanje o njegovu djelovanju, poručuje: "siromasima se propovijeda Evanđelje" (Mt 11, 5).

Kraljevstvo Božje nije neki humanizam, nešto svjetovno i prolazno, nego promjena života i objava Očeve volje, njegova spasenjskog nauma. Isusova djela ukazuju da je nastupilo spasenje, da su došla istinska mesijanska vremena. To su djela koje "Otac čini u njemu" (Iv 14, 10). Kraljevstvo Božje ne ostvaruje se u nekom društvenom sistemu, ovozemnom, zemaljskom, nego u onozemnom, božanskom i ostvaruje se u nama samima. Isus to osvjetljuje značajnom riječju: "Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili ‘Eno ga ondje!’ Ta evo - kraljevstvo je Božje u (unutar, među) vama." (Lk 17, 20 s.).

Kršćanin je pozvan da u vjeri prihvati Isusova djela kao znamenja, kao bogojavljenje njegova pretpostojanja, kao ostvarenje Božjeg nauma, objavu Kristove i Očeve slave.

Otac nam je u Isusu očitovao svoju ljubav i milosrđe. Isus je prijatelj siromaha, onih bačenih na rub društva, odbačenih. U svim svojim djelima objavljuje Očevu dobrotu i milosrđe. I tako nam otkriva tajnu Kraljevstva.

Otajstvo kraljevstva očituje se u Isusu. U njemu se ono ostvaruje. I koliko više postaje njegova božanska ljubav i dobrota u nama prisutna, kraljevstvo Božje se ostvaruje u nama. Već sada, u našem vremenu i prostoru.

Isus nas upozorava na lažne proroke i mesije, koji nas žele odijeliti od Isusa, i usmjeriti drugim putovima, koji vode u propast. Kraljevstvo Božje ostvareno u Isusu Kristu, ostvaruje se u svakome od nas, ako slijedimo Isusa u ljubavi i dobroti, kao djeca Oca nebeskoga tražimo samo njegovu slavu, a što je ispunjenje njegove volje. I konačno ostvarenje kraljevstva na svršetku dana bit će samo potvrda onoga što smo u svome životu učinili, da Kraljevstvo Božje bude prisutno u nama i u našoj sredini svjedočenjem ljubavi i dobrote prema svim ljudima.

Otajstvo Božje ljubavi u najvećem izričajnom stupnju objavljuje se u vazmenom otajstvu Isusove muke i smrti. Međutim, apostol Pavao ističe: to otajstvo Božje ljubavi je "Židovima sablazan, poganima ludost" (1 Kor 1, 23). Možemo nadodati i u Crkvi i za Crkvu. Sablazan vjernicima na putu dozrijevanja, da postanu uistinu djeca Božja ( Iv 1, 12), "novo stvorenje" u Kristu (Ef 4, 23-24).

I apostoli su ostali zbunjeni, zaprepašteni i gluhi, kad im Isus otvoreno govori o svojoj muci i smrti (Mk 8, 31-33; 9, 30-32; 10, 32-34). I događaj uskrsnuća nije riješio sva pitanja i njihove probleme, pa i uskrslom Gospodinu postavljaju pitanja, u kojima otkrivaju svoju zbunjenost (Dj 1, 6-11).

Križ u Novom zavjetu izriče Isusov skriven i javni život usmjeren smrti; agoniju u Getsemaniju, nepravednu presudu, muku, zapuštenost, žeđ, poruge i pogrde, smrt, ukop i uskrsnuće. Ali nadasve očitovanje neshvatljive ljubavi Sina Božjega prema nebeskom Ocu, i ljubav Oca prema Sinu. I ono što neki vjernik označuje u svojem životu kao "križ", nije drugo nego djelo koje "dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1, 14). Križ nije neki apstraktni nauk, nego izriče prisnost i neraskidivost svojega života s Isusovim životom.

Otajstvo križa za Pavla je Božja mudrost (1 Kor 1, 24-25). Kako to križ sada je ludost, sada je mudrost. Apostol kaže da nam to objavljuje samo Duh Sveti, a ne dolazimo do toga spoznanja svojim umom. "Mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha, izlažući duhovno duhovnima." (1 Kor 2, 12-14)

Spoznati, shvatiti, suditi otajstvo križa je dar Duha Svetoga. To je plod rasvijetljene, zrele vjere. Tko nije u struji Duha, lako stvari zamjeni. Što je za vjernika mudrost, to je za čovjeka bez Duha ludost, a što je za njih ludost, za duhovskog čovjeka je mudrost. Imamo oprečne sudove iste stvarnosti. Jedni izviru iz naravne sklonosti čovjeka, a drugi po milosti Duha. Tako i naše patnje, i naši "križevi", za čovjeka slabe vjere kao i za nevjernika su ludost, sablazan, dok su za zrela čovjeka, za duhovskog čovjeka Božja mudrost, očitovanje najviše Božje ljubavi. Odatle ona ljubav prema patnji i prihvaćanje patnje u životima svetaca. U patnji otkrivaju Isusovu ljubav i ljubav nebeskog Oca.

Apostol Pavao nam otkriva i vid ljubavi u otajstvu križa. Tvrditi da je križ objava i jezgra ljubavi Boga Oca i Isusa, ne može se prirodnom spoznajom otkriti, potrebna je nadnaravna milost koja nam dolazi od Duha koji je ljubav Božja. (Rim 5, 5)

Pavao složenim razmišljanjem iznosi veliku istinu. Krist, dok smo još bili nemoćni, bezbožni, neprijatelji, grešnici, četiri izričaja kazuju čovjekovo stvarno stanje, Krist nas po križu pomiruje, spašava. Teško čovjek umire za pravednika, za prijatelja, dobrog i nevinog. Rijetkost je to velika. A Krist je to učinio za nas dok smo bili neprijatelji. Na Posljednjoj večeri Isus veli: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje." (Iv 15, 13)

Umrijeti za neprijatelja je po ljudsku nešto apsurdno, iracionalno. A to je upravo slučaj Isusove spasenjske smrti.

"Bog ‘pokaza’ svoju ljubav prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici Krist za nas umrije". Božje djelovanje suprotno je našem iskustvu i našoj logici. Bog u svojoj ljubavi kao da pretjeruje, prelazi granice ljudskoga razumskog zaključivanja o Božjoj ljubavi koja se očituje na križu. Bog "pokaza", izraz koji se upotrebljava u dokazivanju geometrijskih datosti. Ali ovdje smo na području vjere, i tu božansku dosljednost u bezgraničnoj ljubavi, možemo zagledati samo po daru Duha Svetoga.

Križ je otajstvo koje nadilazi naše ljudske kategorije. Ljubav Boga u Kristu Raspetom je neshvatljiva, nedohvatljiva i možemo je samo u vjeri i milosti Duha Svetoga doseći. Duh Sveti otkriva Crkvi i pojedincu da nas je Bog u Isusu ljubio i gleda otajstvo križa kao najuzvišeniji izričaj ljubavi prema palom, grešnom, neprijateljski raspoloženom čovjeku, Božje ljubavi "do kraja" (Iv 14, 1).

Bl. Alojzije Stepinac na Veliki Petak godine 1956. u propovijedi veli: "Nikada nije bilo takove propovjedaonice na svijetu, takova propovjednika, kao što je Isus na križu, na Veliki Petak." Isus na križu govori o ljubavi, o praštanju, o pomirenju. Posebno se zaustavlja na praštanju. I veli: "Nikada nije bilo toliko mržnje, razdora i nesloga na svijetu, koliko je ima danas. Ali isto tako, nikada nema svijet razloga oprostiti nego danas, ako neće da potone u najcrnjem zlu i sam sebe istrijebi s lica zemlja."

Na Veliki Petak godine 1957. veli: "Kakove pouke za nas! Napose danas u ovo doba mržnje, kad je čovjek postao čovjeku vuk, a ne brat. Kakva opomena da i mi opraštamo neprijateljima svojim... Blago nama, ako shvatimo ovu pouku, koju je Isus Krist dao i riječima i primjerom. Opraštajmo dakle od svega srca i čitav život svima, koji su nam što krivo učinili."

Križ Isusov je najuzvišeniji i otajstveni izričaj očitovanja ljubavi Boga našega prema palom čovjeku, ljubavi Oca i ljubavi Sina. I to je najsnažniji poticaj da i mi uzvraćamo ljubavlju prema Bogu svjedočeći ljubavlju prema čovjeku, pa i onom neprijatelju i progonitelji. Tako se stvara istinska civilizacija ljubavi.