U Vijestima HRT-a više se ne čuje izvještaj iz Vukovara. Svi tjeskobno slušamo kako je na pojedinim ratištima, iščekujući poznati glas Siniše Glavaševića. Znamo da su branitelji Borova Naselja odsječeni od branitelja Grada, da je u Gradu sigurno strašno, ali službenih izvješća još nema… Tek u posljednjim vijestima čujemo (i vidimo snimke BBC-a i TVB-a) najtužniju istinu koju smo mogli doznati: Vukovar je pao! Što je s njegovim izmučenim stanovnicima - nitko ne zna.

Telefonom nazivam samostan sestara sv. Križa u Đakovu i pitam znaju li išta o svojim sestrama, koje smo vidjeli među civilima kako, kao i franjevci iz Vukovara, čekaju na "utovar" u kamion, dok su oko njih vojnici i neke vampirske face s puškama. Ljubazna sestra s druge strane me poziva u Đakovo da ih, ako želim, posjetim i razgovaram sa sestrama koje su već tamo (neke druge, ne ove s TV snimke), jer su izašle iz Grada prije nekoliko dana kao pratnja ranjenicima iz bolnice.

Ako želim? Pa naravno da želim! Ovo je jedinstvena prilika da izbliza vidim lica redovnica koje su tri mjeseca bile u podrumima, živjele životom krtica i katakompske apokaliptične Crkve - koju je Vukovaru namijenio svijet i međunarodna zajednica svojom ravnodušnošću, cinizmom, ohološću i bešćutnošću. Samo je gledala kako tisuće i tisuće najrazornijih projektila danonoćno razaraju Grad i ubijaju njegove stanovnike - žene, djecu, bolesnike, Hrvate, Mađare, Čehe, Slovake, Srbe koji žele živjeti u svom Gradu sa svojim prijateljima i rodbinom, jer u Vukovaru, kao malo gdje, postoji iskustvo suživota i sklada… Redovnice su služile svima i uvijek, a sada - samo onima koji su postali žrtve agresije i mržnje, koja dolazi iz dubine pakla.

Što su redovnice u bolnici - znam iz susreta s ranjenicima u osječkoj bolnici. I sestre sv. Vinka, i sv. Križa, i druge redovnice anđeli su Božji u podrumu, u tami, u tjeskobi koja s vremena na vrijeme zahvati sve ljude, jer je bolnički život sveden na podrumske prostorije, podrumske hodnike, podrumska skloništa, jer je, koje li ironije, podrum sigurniji od prozračnih, toplih i čistih bolničkih soba. A osobitim znakom ljubavi Božje i prema meni, uzimam ovu priliku da susretnem i porazgovaram s redovnicama koje su bile svjetlo Marijino i Isusovo u tami vukovarske bolnice, iako mi nije jasno kako ću to izvesti. Osijek je sad danonoćno zasipan svim onim oružjem i granatama koje su osvojene u bitci za Vukovar. JNA i Srbi imaju slobodan put, i Grad na Dravi može odahnuti samo kad su tu međunarodni pregovarači Vance i lord Carrington, koji onda, smiješeći se pred kamerama BBC-a, govore "kako se tu ništa ne događa, kako je sve mirno i nema nikakvih sukoba, jer, evo, oni su tu, i nikakve eksplozije se ne čuju". A ne kažu da je mirno - samo zato i dok su oni tu. Jednu takvu "pauzu mira" iskorištavam i molim mladog kapelana da me poveze u Đakovo. Pristaje…

Susret s redovnicama za mene je uvijek susret s nebom. Ljepota djevičanskih duša zrači iz njihovih očiju i s lica takvom bezazlenošću, dobrotom i ljepotom da im je jednostavno nemoguće odoljeti. "Djevičanstvom se odričemo materinstva, pa nam Bog, kao dobar Otac, u zamjenu daruje dječju bezazlenost", objasnila mi je jednom jedna časna, koja je, iako već u godinama, vrlo "zrelim", imala istu ljepotu pogleda kao i njezina mlada novakinja… Ova ljepota me upravo omamljujuće zahvaća u hodniku samostana dok čekam časnu majku koja će me upoznati sa sestrama iz Vukovara.

Dolazi ljubazna, nasmiješena, sestra Veljka Zirdum, predstavlja se, i vodi me u prostranu prostoriju, sobu za prijam gostiju gdje će uvesti i sestre koje već znaju da dolazim. Čekam… Zamišljam. Pripremam se za lica blijeda i ispijena od mraka i boli, užasa i stresova, a u trenutku kad su ušle - kao da sam zaslijepljena nekom neobjašnjivom svjetlošću. Gledam ih u nevjerici: "Ali, sestro, ja sam molila da vidim sestre koje su došle iz Vukovara!" govorim tiho, zbunjena, sigurna da se časna majka i ja nismo sporazumjele. "Pa, to su one!", odgovara mi, predstavljajući ih… S. Ida, pamtim, ali ostale dvije nisam zapamtila po imenu, jer sam još kao djevojčica odustala od pamćenja imena svojih vjeroučiteljica nakon što sam zapamtila jedno - Honorabilis. Gledam njihova lica… Ne samo da lica zrače nekom neiskazivom svjetlošću, njihovim ulaskom zasjala je cijela prostorija. Mislim da se dogodio fenomen o kojem piše Malcom Muggeridge u knjizi "Učinimo nešto prelijepo za Boga". Sestre Majke Terezije svojom su ljubavlju obasjale prostoriju u kojoj su njegovale umiruće. Tako su ove sestre jednostavno (ili samo meni!) obasjale ovu sobu u kojoj razgovaramo. One mi govore kako u Vukovaru nije bilo gladi, a i pitke vode bi bilo sasvim dovoljno i u svako vrijeme da cisterne nisu bile gađane, da su tri mjeseca živjele u bolnici, ali su molile, ovisno o prilikama, kao kod kuće, da im je žao što su morale napustiti Vukovar, da će se sigurno tamo vratiti čim to bude moguće, da nisu ništa posebno napravile, nego su samo vršile volju Božju.

Nikakva samosažaljenja, nikakva prenemaganja i nikakve spektakularnosti nema u njihovim riječima: "Pa Bog je bio s nama! Bog je bio u Vukovaru cijelo vrijeme. On je bio u podrumu, s braniteljima, u javnim skloništima, u studiju Hrvatskog radija, uz Sinišu Glavaševića, pa Bog je uvijek uz one koji su nevini, napadnuti i patnici", kao da govore, a njihovo je zvanje u svakom patniku prepoznati Isusa kojem su u svojoj mladosti darovale svoju ljubav…

"Večeras stižu autobusi iz Srbije, preko Bosne, sa ženama koje su bile zatočene u Vukovaru, pa ako hoćete, možete ih vidjeti. Mi ćemo Vas odvesti u zgradu Crvenog križa gdje će se one malo okrijepiti, a potom - možete prespavati kod nas", predlaže mi jedna sestra. Naravno, ovu povijesnu šansu niti namjeravam, niti smijem propustiti. A prihvaćam je i kao Božji dar i odgovornost da sve što čujem - zapišem, najprije za novine, a onda i za povijest. I za budućnost, ako je budemo imali.

Magla je već obavila svaku ulicu i svaku zgradu u Đakovu kad se šest autobusa zaustavilo pred zgradom Crvenog križa. U toplu i osvijetljenu prostoriju, u kojoj se već nalaze sendviči, topli čaj, osoblje Crvenog križa i pokoji novinar unose najprije nosila s iscrpljenim starcima i staricama. Za njih se odmah brinu i preuzimaju ih liječnici i medicinske sestre. Ostali putnici, zapravo su to zatočenici koji su prošli kroz "tretman" u Sremskoj Mitrovici, samo su žene s djecom. Ni jedan muškarac stariji od četrnaest godina nije smio napustiti Grad.

S fotoaparatom i kasetofonom prilazim promrzlim ženama blijedih lica, umornih koraka s tragovima užasa u očima i urbanog života kojeg još pamte nekad našminkane oči, nalakirani nokti i obojene kose… Tragovi nekog davnog, lijepog i opuštenog života srednjoeuropske kulture kojoj pripadaju žene vide se i po odjeći u kojoj su doputovale… Ima tu bundi, kožnih kaputa, gradske odjeće, cijela slika koja se širi ovom prostorijom kazuje kako se u Vukovaru dogodio civilizacijski sraz i kako je Europa ne samo metaforično, izgnana iz Grada, a u Gradu je ubijena, i ostala ležati u bezbrojnim leševima građana i ruševinama zgrada.

Žene su umorne, iscijeđene svim što su u proteklih nekoliko dana proživjele, satrvene od boli, tjeskobe i brige što je s njihovim muževima, braćom, sinovima… Znaju da su ranjenici iz bolnice nekamo, ne znamo kamo, odvezeni. Znaju da su svi ostali zarobljeni, mučeni, odvedeni najvjerojatnije u logore po Srbiji… "Tisuću godina je kao jedan dan, a jedan dan kao tisuću godina, o Jahve", sjećam se biblijske istine, dok razgovaram s njima, jer ovo što čujem dosta je patnje za cijelu vječnost, a sve se zbilo u samo nekoliko dana. "Pakao, u Vukovaru je pakao! Na sve strane gori, miris paljevine osjeti se u cijelom Gradu. Nas su autobusima vozili kroz Negoslavce i preko Šida, i na cijelom putu je tenk do tenka! Užas! Tenk do tenka! Kilometrima! Ne možete zamisliti užas koji smo proživjeli…

Molili smo zajedno, nas pet stotina žena u Veleprometovu skloništu. Svaku večer, u šest sati zajedno smo molili krunicu koju je predvodila jedna žena. Neudana je, i znam samo da je jako pobožna. Dok je bilo moguće - išla je stalno u crkvu. Za koga smo molili? Najprije za Hrvatsku, onda za Grad i za naše branitelje, a kad smo vidjeli da će Vukovar ipak pasti - molile smo da nam Bog sačuva vjeru, ili ono što je od vjere ostalo… Kamo ćemo sada? Ne znam! Nitko od nas ne zna… Samo što dalje, samo što dublje u Hrvatsku, mi smo sigurni samo kad smo sa svojim narodom i u svojoj zemlji, na svom tlu…"

Priča mi to jedna mlada žena koja ne strepi za svog muža, dapače! "Moj muž je Srbin i upravo slavi ‘oslobođenje Grada’, a ja sam sretna što sam sa sinom uspjela pobjeći. Napustio nas je još u kolovozu i priključio se onima koji su pucali na Grad. On je pucao na Grad, a zna da mu je tu dijete… Za mene on više ne postoji! Važno mi je samo da mi je sin tu!", govori Hrvatica koja je vjerovala u "bratstvo i jedinstvo", u ljubav, u svoju obitelj i muževljevu rodbinu, a sada - vjeruje samo Bogu… "Važno je da sam se sa sinom izvukla iz Grada, a Bog će već providjeti. Ja sam se i do sad znala boriti za svoje dijete, ono mi je motiv da i sad ustrajem…"

Prilazi mi časna s kojom sam došla i moli da završim razgovor, jer autobusi putuju dalje, do Zagreba, a i ovim ženama je potrebno više odmora nego prisjećanja na agoniju koju upravo prolaze i koju su proživjele u posljednjih tjedan dana.

U samostanu, već glasno, plačem… za Vukovarom, za svojim stricem, za ovim ženama, za njihovim muževima i sinovima za koje nitko ne zna gdje su… Jedna me starija sestra tješi: "Nemojte plakati! Molite!"

- Kako je Bog mogao dopustiti da Vukovar padne, a toliko se molilo za Vukovar i toliko se molilo u Vukovaru? - ne mogu izdržati da se preko ove dobre žene ne "posvađam s Bogom".

- A kako Vi znadete koliko je potrebno moliti za Vukovar? - uzima me za ruku i vodi do križa na stubištu: "Vidite, ovaj je križ donesen iz vukovarske bolnice 1949. i sestre, koje su tada tamo radile, još i danas mole da se križ vrati u istu bolnicu.

- A doživjele su da su ponovno istjerane, a bolnica je posve razorena, uzvraćam.

- I zato je potrebno još ustrajnije moliti! Mi ne znamo koliko je Bogu potrebno naših molitava… Molite, molite!

Osijek, tjedan dana nakon pada Vukovara, (još) nije doživio sudbinu Vukovara … Uspjela sam nagovoriti novinare iz lista "Famiglia Christiana" da me povezu sa sobom u osječku bolnicu i u "katedralu", jer su oni službeno ovdje i prate kardinala Etchegeraya kojeg je Sveti Otac zamolio da iz Budimpešte, gdje se zatekao u službenom posjetu, dođe u Osijek i u Njegovo ime posjeti Crkvu - svećenike, redovnice, bolnicu i Caritas. U katedrali koja je upravo doživjela "topničko orgijanje" protekle noći i tamo gdje je bio prozor sad zjapi golema rupa, pod je popločen kablovima i žbukom, sva je izranjena i izvana i iznutra, bez struje, hladna i pusta, kardinal sa župnikom vlč. Bogdanićem i pomoćnim biskupom Srakićem, te jugoslavenskim nuncijem služi misu, a potom posjećuje bolnicu, svu "izmještenu u podrumske prostorije i hodnike".

Ni jednog jedinog bolesnika nije zaobišao, sa svakim je popričao, djeci je dao bombone i čokolade koje je bio ponio svojim malim prijateljima u Sloveniji, kamo je namjeravao otići iz Budimpešte. Novinaru Newsweeka, s kojim sam već stvorila pravo prijateljstvo, objašnjavam kako je taj čin Svetog Oca spram Hrvatske najljepši dar koji smo mogli dobiti od Boga. "U trenucima kad izgleda da je Zmija, Zvijer, pobijedila Ženu i Dijete joj, onaj koji je ‘Sav Njen’ šalje nam svog izaslanika da nam pokaže kako smo danas - jadni i napušteni od svih - od Isusa i Njegove Majke, i od Petra u Rimu i voljeni i prihvaćeni.", objašnjavam mu. Kolega sluša i smije se: "Ja već posve razlikujem tko je ovdje agresor i tko je žrtva, a ako te budem još slušao, postat ću katolikom. Ili - ti to i želiš?

- Pa, nisam baš tako mislila, ali - ideja mi se sviđa!