Kako se crkvena godina bliži svom kraju, tako se u vjernicima bude i misli na neizbježni susret s Kristom - Kraljem kojemu svi žive i Sucem živih i mrtvih. Svi sveti i Dušni dan prigode su za dozivanje u pamet da je "domovina naša na nebesima" i da ćemo svi, prije ili kasnije, stati pred Kristovo lice. Takva razmišljanja ne straše vjernike koji dobro znadu da na nebu imaju dobrog Oca koji voli svoju djecu, da imaju brata, bogočovjeka Isusa Krista, da imaju Duha branitelja, te da imaju i nebesku Majku, moćnu zagovornicu pred svojim Sinom Isusom Kristom.

Sveto pismo poučava da je smrt ušla u svijet po Adamovu grijehu. Ali evanđelje često govori da je od tjelesne smrti daleko gora smrt duše, vječna smrt. Njezin uzročnik nije nikakva bolest ili fizičko stradanje, nego grijeh. No, grijeh i smrt, zahvaljujući Kristu, više nemaju zadnju riječ. Kao što je Adamov grijeh bio "svim ljudima na osudu", tako je i Kristova pravednost "svim ljudima na opravdanje, na život", tumači sv. Pavao. Otajstvo kršćanske smrti rasvijetljeno je svjetlom uskrsloga Krista. U tom svjetlu vjernici znaju da smrću nipošto nisu odijeljeni jedni od drugih, jer svi žive s Kristom i za Krista i jer svi idu istim putem i prema istome cilju - prema vječnoj domovini.

Vrijeme razmišljanja o bolesti i o smrti ujedno je i prigoda da se vjernike pozove na primanje sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja, a na osobit način sakramenta euharistije. Onima koji su bolesni i koji odlaze s ovoga svijeta, uz sakramenat bolesničkog pomazanja, Crkva nudi presveto tijelo Kristovo kao popudbinu. Sv. pričest je sjeme vječnoga života posijano u umirućeg vjernika. Ona ima moć uskrsnuća, jer Isus izričito govori: "Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan." Tako euharistija vjerniku postaje sakramenat prijelaza iz smrti u život vječni, sakramenat odlaska u Očev zagrljaj.

Kao vjernici ispovijedamo da "iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka". Zbog vjere u uskrsnuće tijela, a imajući na umu pijetet Marije i nekoliko hrabrih žena i muževa prema Kristovu mrtvom tijelu, i kršćani od samih početaka iskazuju svoju ljubav prema onima koji su nas napustili, a od njih nam je ostalo samo mrtvo tijelo. Tom tijelu pristupa se s doličnim poštovanjem i s ljubavlju.

Upravo zbog toga čude i straše nedolično i neetičko ponašanje bolnica prema mrtvorođenčadi, koju se spaljuje s ostalim "anatomskim otpadom", kako je nedavno pisano u dnevnom tisku. Nadati je se da će se nakon toga ipak razbuditi savjesti i ljubav roditelja koji svoju mrtvu djecu prepuštaju patolozima i bolnicama, te da će svi ubuduće svoje umrle, bez obzira na njihovu dob ili na vlastito imovno stanje, s ljubavlju pokapati uz kršćanski obred.